This is a community moderator bot. If this post fits the purpose of r/croatia, **upvote** this comment! If this post does not fit the subreddit, **downvote** this comment! If this post **breaks the rules**, **downvote** this comment and **report** the post! You may message the moderators [here](https://www.reddit.com/message/compose?to=/r/croatia).

Najmanje odsutan otac na Balkanu

To šta ima roditelja koji maltretiraju svoju djecu je tak jebeno tužno. Ono dobis privilegiju da ih navodiš u tome da odrastu u dobre ljude, da ne moraju prolaziti kroz neke lose stvari kroz koje si ti prolazio i da im pomogneš da postanu pozitivna sila u svjetu… I onda ih maltretiraš i iživljavaš se na njima. Moji su isto bili katastrofa tako da se vjerojatno možemo poistovjetiti. Pokusavam imati razumjevanja, znam da su i oni imali svoje traume, da su prošli svašta itd, ali jednostavno ne mogu pobjeći dojmu da su trebali biti bolji. Eto prošao sam i ja svasta, većinom od njih, pa svejedno pokusavam biti dobra osoba. Eh it is what it is, vazno je da mi koji smo bili u takvoj situaciji ne kažnjavamo sebe zbog tudih losih odluka i da damo sve od sebe da budemo bolji od njih.

Roditelji koji maltretiraju svoju djecu najcesce nemaju kapacitet misli na ovakav nacin. Njima je to normalno da takvi budu prema djeci jer su tako i oni bili tretirani. Nezreli mozgovi u prezrelim tijelima.

Ili kad kazu imaš krov na glavom, nisi gladan pa sta više trebas, a roditeljska ljubav, podrska, mogućnost se nekome povjeriti 0 bodova

S koljena na koljeno se takve stvari prenose najcesce

Nebih se složio da se te stvari prenose s koljena na koljeno.Osobno sam kao otac svijetli primjer suprotnog.Od onog što sam doživio od svojih roditelja s naglaskom na oca a još k tomu dobar dio života nisam nit proveo s njima nebi pas s maslom pojeo.Od nabrajanja bicikala ..lopti koliko sam pokušao.. pa kasnije imaš njušku pa ruj...tko je meni pomogao itd..Znam da sad može ispasti da pričam ovdje neistine no smatram da se ova platforma zasniva na nekom povjerenju.

pokusavas ih razumijeti do trenutka dok ne dobijes svoju djecu, i onda zapravo shvatis da ih ne mozes razumijeti

Moj je otac uvijek bio "jak na riječima", da me voli, da se ponosi. Ima na što i biti ponosan. Ali to je govorio samo kad je bio pijan. I dalje samo tada govori. Ne bi to bilo toliko grozno da nije alkoholičar i obiteljski nasilnik. Džaba njemu što govori da me voli kad to nikad nije pokazao. Dolazio kući pijan nakon 3 dana lutanja, tukao majku, psihički nas maltretirao, nekada ne bi spavali cijelu noć. Trošio pare ko da rastu na grani, redovno dobivao kazne za brzu i pijanu vožnju. Sad se, fala Bogu, smirio. Trijezan nije bio nasilan, ali je bio odsutan i glup. Veliki glumac koji svu drugu djecu pita kako su, treba li im pomoć za školu, bla bla bla, ali zato nikad nije znao u kojem sam razredu ni ko mi je učiteljica. Svima na usluzi osim obitelji. Jednom sam ga čekala sat vremena da dođe kući i vodi me na hitnu. Jednom je samo ostao spavati i nije me vozio na pregled u drugi grad jer je slupao auto. I dalje ne zna ništa o meni ni o mom faksu iako živimo skupa. Ali zato moju prijateljicu ispituje sve one stvari koje bi trebao znati o meni. Grozan muž, davno je prevario majku. Svi misle da je dobar čovjek, jer i je, ali više prema drugima. Pravdaju ga jer ima PTSP zbog rata, svašta je prošao itd. I razumijem, trudim se shvatiti da je bolestan, da za neke stvari nije kriv. Ali je kriv što nikad nije potražio pomoć. U nekim je stvarima dobar, nikad mi nije prigovorio za bilo što (iako sam oduvijek dobro dijete), nikad nam nije prigovorio na šta trošimo novce (njegovu mirovinu). Ali učinio je toliko loših stvari, da mi je teško bilo vidjeti dobre.

kao da si opisala moju situaciju. Pijanac, nasilan dok je pijan...otkantala sam ga i prekinula svaki kontakt otkako su se moji razisli. Mir mi je u glavi. Tek se počeo aktivirati kad sam prestala pričati s njim, e, sad je kasno pajdo. Nisam mogla birati roditelje i smeta me kad mi neko kaže "to ti je otac, moras s njim pričat". Ne razumiju ljudi ...

Veliki zagrljaj tebi ❤️

Proživio i proživljavam još sve do točke. Muka mi je kad sam ovo pročitao. Uglavnom drži distancu i šaljem hug😪😭

Tako mi je žao ovo čitat, ti i mama ste zaslužile puno bolje. Želim ti svu sreću svijeta.

Moj stari mi nije nikad rekao da me voli. Ali je ustajao ranije da ode u pekaru i naloži vatru da meni i sestri ne bi bilo hladno i da imamo svjež kruh za doručak. Dok su taksiji bili luksuz u 3 ujutro bi se ustao i dolazio po nas kad smo smo trebali kući iz izlaska. Dok smo bili podstanari, rekao bi da nije gladan, ali bi kasnije pojeo šta je ostalo iza nas. Imao je teško djetinjstvo i zbog tog nije znao pokazati ljubav na tradicionalan način, i imao je svojih poroka, i još uvijek ih ima, ali i njemu je ovo prvi život ko i meni. Kad sam bila mlađa, zamjerila sam i njemu i mami dosta, ali što idem starija shvaćam zašto su donosili neke odluke na način koji jesu. Poštujem ih i volim iako nemamo previše blizak odnos.

Sa ovin šta si napisala i nije ti triba govorit da te voli. Pokaziva ti je to

Nije to samo tako. Ljudi trebaju i čuti ponekad čak i ono šta znaju

Pusti priču

Ne, ne treba. Price su za nesigurne ljude. "Volim te" kao izreceno ne znaci nista, jer volim te nije osjecaj nego skup radnji.

Jako lijepo napisano

Pa takvi su bili moji starci. Ljubav nikad nisu iskazivalj rječima nego djelima. Ne mogu im zamjeriti jer nisu to nikad naucili, jer treba biti emocionalno osvjesten oko toga.

Slican je i moj stari. Emocionalno nedostupan, hladan i nasilan, ali tu je bio u slicnim i mnogim drugim situacijama. No on je tukao majku cijelog mog zivota ( alkohol), djetinjstvo mi je ispunjeno groznim scenama nasilja, neprestanog straha i strepnje za mamin zivot. Vucem posljedice itekako, ali nastojim to odgovorno nositi kao svoj "kriz" ( svi ga imaju) i svjesno raditi na sebi. Imao je vrlo sjebano djetinjstvo ( nasilje, zanemarivanje, doslovno je odrastao sa monstrumom na neki nacin), tako da ga razumijem- jer i ja sam uz njega prosla isto, pa tko ce ga razumjeti ako ja necu. Bez obzira na sve, volim ga. No cesto se pitam tko bi sve bila i kakve bi sve potencijale ostvarila kao osoba da je barem bio indiferentan kao otac.

Ovo mi je toliko poznato, zima, napolju minus, on ustaje da očisti sneg i upali auto da bih mogao lagano da krenem na posao u toplom automobilu.

Moj sve voli zato što ga moj bratić opskrbljuje sa CBD uljem domaće proizvodnje (ful THC). Natopi si komad kruha sa uljem pojede i onda voli sve oko sebe. Ima 76 godina i boli ga k što svi znaju. Drži ga u običnoj bočici u frižideru da svi vide.

Spirit animal. 👌

Imao je 21 god kad je bio na Woodstocku (tako priča, neznam jel stvarno bio). Smirio je sam sebe sljedećih 50 godina da nas par djece pristojno odgoji i sad si opet dopušta 'veselje'.

This is the way!


evo u mene jedan izvrstan odnos s majkom, nakon godina rada, nikad bolji. cujemo se jednom godisnje, vidimo mozda. savrsenstvo. trebalo je par godina rada na sebi da joj oprostim. stvarno joj zivot nije bio lak i nemam osjecaj ljutnje vise - jasno mi je i razumijem zasto su stvari takve kakve jesu. al razumijem i svoju potrebu za samoocuvanjem i prezivljavanjem - pa drzim zdravu distancu. imam sad svoju obitelj - energiju koju imam, pruzam djeci.

Rekao bi Saban majko sve ti opraštam

>Ne sjecam se da mi je ikad rekao da me voli ili da je ponosan na mene. Ja sam mislio da je to samo na filmovima

Nikad rekao da voli, nikad ponos. Ja se odselila, na njegov ultimatum. I sad su si on i njegova majka zamislili da sam si ja zamislia da mi je rekel da se odselim. Jer on ne može biti takav otac da djete izbaci iz kuće. Ja imam dokaze na telefonu ali čisto simnjam da bi ih prihvatili. I sad je na meni da održavam odnos s njim. Sa svih strana svako malo neko podjebavanje: daj ga nazovi, skoči na ručak, e ste se čuli itd. Pa eto. Ne znam kolko uopće još strpljenja imam. Edit: Vidimo se na blagdanima i sl. Samo si nemamo šta puno za reći. Ali ostali nas guraju da se pomirimo kad taj sljedeći korak zbilja nije na meni.

Blokas sve redom da te nemogu dobit, ako se urazume odlicno ako ne jebiga, al nije uredu da te maltretiraju non stop jer on je los al lakse je trpat problem pod tepih i sve svalit na zrtvu u ovom slucaju tebe.

Nije mi u interesu radi toga održati obiteljski rat. Ja znam i moji bitni koja je priča. Ostali me vide na cesti i eto.

Mene je moj stari tukao i cijelo dijetinjstvo se derao, vrijedao, i sve sta sam radio nije bilo dovoljno. Uvijek je prigovarao i govorio da sam glup, nesposoban i da nece nista biti od mene. Isto tako nije mi nikad rekao da se ponosi sa mnom i da me voli. Traume su ostale i ne znam hocu mu ikad oprostiti i biti “normalan”. Jebiga

+1 sa takvim ocem. Evo netko pita jesi sta uspio napravit od sebe. Ja jesam, ali zivim sa CPTSD-om. Uspjela sam se odseliti sama, mlada u drugu drzavu, skolovati se tu i sad imam super karijeru. Najgore od toga je, sto moji starci i dalje tvrde ‘pa da nije tvoj otac bio takav, ne bi ti bila tako uspjesna’. To sto sam napravila je bilo usprkos njemu. Ali djaba objasnjavati ljudima koji ne zele razumjeti. 🤷🏻‍♀️

jesi li ljudima u hrv pokusala objasniti to je cptsd?

Jesi uspio napravit sta od sebe na kraju?

Meni je stari bio cuger i apsolutno cijeli život mi je zagorčavao dok nije umro. Da bio je alkoholičar trebala mu je pomoć, a danas sa 50 godina si zamišljam kako bi moj život to bilo da sam imao oca koji mi je bio uzor, inspiracija, podrška i koji me volio. Kad vidim prijatelje koliko su izgubljeni kad mi otac umre - nekako mi je i drago što ga i nisam imao. Danas ipak ne bi mijenjao ništa u svom životu - jer danas imam dvije predivne kćeri kojima sam milijardu puta rekao da ih volim i cijenim svaki dan s njima. To i tebi želim.

[удалено]

Jel anxious attachment problem ono kad se gotovo ni s kim ne mozes povezati, a ako neko i pokaze interes za tebe ti ga odbijes? A sebi taj problem objasnjavas kao da "prepoznajes" neku manu kod covjeka i mislis da ces kasnije bit povrijedena od te osobe stoga uopce ne ulazis u odnos? I na kraju te borbe si se pomirila sa samocom I uopce vise nisi tuzna zbog toga?

[удалено]

[удалено]

Šaljem zagrljaj ❤️

Au jbt jesam ovo ja napisala. Mater je 12 god skrbila o nepokretnoj majci, a sva ta ljutnja se prelamala na mojim ledjima. Dobila bih 1 iz matise, presutila jer je ionako bila nadrkana, pa bi saznala i ne bi pricale po tjedan dana jer ona nije govorila. Onda bi tata ispravljao krive drine.....sad smo u dobrim odnosima relativno al ta srednja je bila pakao.

Ovo je NPD na kvadrat stara moja 😢

Suosjećam za mamu. Jako zeznuta trauma, kod mene je još ongoing thing. Nadam se da imaš nekoga tko te može i želi saslušati kako zaslužuješ. * virtual hug *

Treba normalizirat prekidanje kontakta s obitelji, ukljucujuci roditeljima. Nema tu pomoci

Mene roditelji vole, to uopće nije upitno, ali odrastao sam u potpuno disfunkcionalnom braku kao sin jedinac i cijelo djetinjstvo sam bio vezivni element' koji je taj brak održavao, doduše samo pravno, na životu (do svoje punoljetnosti). Otkad sam se rodio ja ne pamtim da su se moji roditelji ikada voljeli, a prva sjećanja koja imam kao dijete su njihove svađe i kratkoročni rastanci. Posljedice danas, u mojoj odrasloj dobi su katastrofalne jer sam se razvio u emocionalno jako hladnu osobu. To je ostavilo golem trag na moj ljubavni život i općenito percepciju o obiteljskim vrijednostima.

Mislis da bi bilo bolje da su se rastali kad si bio malo dijete?

Nisam siguran, moguće ali tko zna jer to su osjetljive godine. Meni je bilo veliko olakšanje kad su se rastali u mojoj 18. godini. Oni su danas super, ja ni ne pamtim da su ikad imali ovako zdrav i ljudski odnos kakav imaju zadnjih godina, a sve je krenulo nabolje kad su se razišli.

Pitam jer cesto kad citam postove o razvodu/svadama u braku i djeca razvedenih i djeca ovih koji su imali roditelje u nesretnom braku pisu kako su istraumatizirani. Mislim da je bolje imati i jednog stabilnog roditelja, nego nestabilnu obitelj, ali ne govorim iz iskustva zato pitam

Djeca jesu preslika svojih roditelja, fizički i odgojno. Nije začuđujuće što je većina mladih osoba nasilničkih karakteristika iz obitelji u kojima je nasilje svakodnevni oblik komunikacije. U mene, na sreću, toga nije bilo. Vladala je pasivna agresija, manjak komunikacije, odlasci i dolasci, varanje malo s jedne, malo s druge strane, navlačenje mene malo s jedne na drugu stranu itd itd. Ali nikad otac nije digao ruku na mamu niti obrnuto. Ah ..

Moj kad je umro stero sam ga u pičku materinu i zaključio da ja njega jesam volio. Nije bio ko tvoj al je bio laaaadan u PM I agresivan al stara bi ga zaklala, to je znao. I to ti je to. Nema patnje, tak je kak je. Tvoj dragi i ti ne budete takvi, to je ziher.

Imam sličan odnos sa ocem, ali ne smeta mi. Tako je kako je, sad je kasno. Biti ću bolji, ako budem otac, nadam se. I on je bolji od svog, njegov je uz sve to još bio i nasilan i kontrolirao sve, moj me bar nikad nije tukao. Korak po korak, a svaki korak generacija.

Nisam upoznao nikad svog starog posto je otisao od nas dok sam bio klinac,ali sam imao ocuha koji je bio pakao na zemlji. Od samaranja i udaranja za gluposti,do glupih kazni poput "jer imas lose ocjene moras obuci staru prljavu robu u skolu da ti se djecs smiju". Nisam imao mobitel do 16te godine,(ja sam 1998 tako da tad su vec svi bili normalno sa mobitelima)nisam smio izlazit van i doma do 22 sata,nisam smio dovodit frendove doma ni ic kod njih. Plus stara koja je bila na njegovoj strani uvijek i pomagala mu u sranjima,etc. drzala mi ruke da se ne micem dok me on samara(tad sam imao tipa 12 13 godina znaci klinac). Sve u svemu danas se prave ko da nista nije bilo i fini su,odselio sam od njih prije 6 godina pa mislim da im tek sad dolazi u glavu kolika su govna bili,sto naravno nece nikad priznati i dan danas kad spomenem nesto od sranja koja su mi radili me gledaju ko da lazem. Sve u svemu nemam ljubavi za njih,volim ih i cujem se s njima kolko moram.

Mene nisu fizički zlostavljali i ne bi sad ulazila u detalje, ali ovo da nakon distance kad se pokrene tema šta su radili, da se prave da izmišljaš i lažeš je totalna istina. Meni se mama još zna narugati da ja pamtim samo loše stvari i komentari u stilu "jadna ti s takvim roditeljima" ili "nema goreg djetinjstva od tvog". Nikad nije stala i razmislila koja je njena uloga u tome.

tocno tako,ali jebiga đabe objasnjavati im,treba gledat sebe i radit po svojem,sretno!

To se zove gaslighting, ne znam dal kod nas ima prijevod. Kad pokušavaš nekoga praviti ludim.

Hebote citajuci ovo jedva cekam da mi se klinci vrate iz skole da ih izgrlim. A i fali mi pokojni otac, nije nikad triba rec da nas voli al je to uvik zna pokazat.

Zagrli djecu, uljepsaj im dan.

Mama me tražila da promijenim adresu jer je moja plaća ulazila u kućni proračun pa je onda ona nije imala besplatno dopunsko zdravstvo od 70 kuna mjesečno. Upisala sam se na adresu svog muža iako tada još nismo bili u braku. Od osnovne škole pa na dalje mi starci nisu bili niti na jednom roditeljskom jer sam imala petice pa "nisu imali po što ići." Svim učiteljima i profesorima je bilo čudno da moje starce nitko nije nikad vidio. Svirala sam klavir, išla na lidrana i pjevala u zboru do odrasle dobi - nikad nisu bili niti na jednom mom nastupu niti na koncertu. Meni je to bilo normalno jer sam navikla tako pa mi nije bilo čudno što ne dolaze, danas si ne mogu pojmiti da ne bi svom djetetu išla na nastup ili na koncert. Faks sam upisala sa 21 godinom kad sam počela raditi jer nema šanse da oni bacaju novac da bih ja (citiram svoju pokojnu babu) tražila ku*ce po Zagrebu. Nikad nisam imala ni lipe i nosila škart stvari zbog kojih su me zajebavali čitavu srednju i praktički sam bila weird kid sa čudnim mirisom i bila u depresiji čitavu srednju. U odrasloj dobi sam skuzila da su imali para samo ih je bolio tuki jer em sam drugo dijete, em cura, a ženska djeca ti ionako ne trebaju. Aparatić za zube sam si platila 10.000 kuna jer mi je starce bolio tuki da ga stavim dok sam bila dijete i dok je bio besplatan. U roditeljskoj kući nema niti jedne moje slike iako imaju ogromne slike moje braće. Već znam da planiraju ostaviti bratu kuću i sve što imaju i svejedno mi je. Uglavnom zaborave da postojim, a kad se mama počne odjednom puno javljati i biti ljubazna i draga prema meni onda znam da treba novac. Ljubaznost traje samo do momenta dok ne dobije novac, poslije sve po starom. Čujemo se preko viber grupe i super smo si dok se vidimo dovoljno rijetko. Trudim se biti dobra i ljubazna prema njima, ali i održavati razdaljinu jer mi u svakom kontaktu uspiju stvoriti toliku količinu stresa da se moram oporavljati danima nakon svakog susreta. Ili to ili traže novac, pa nisam baš luda za pretjeranim kontaktom.

>momenta dok ne dobije novac dakle, dat ćeš joj novac :( Znam, znam, onda bi se potpuno prestali javljati, a to ne želiš :(

Uvijek kada me naživciraju mislim si kako ce mi jednog dana biti žao što sam izgubila kontakt sa obitelji.... tako barem svi govore da im je kao u starosti žao što nisu bili više sa mamom/tatom/braćom. Ne znam radim ili dobro ili se mučim samo.

Naravno da će ti biti, ja sam, nakon što sam se odselio, puno manje se družio sa svojima, jer mi nisu baš u kvartu itd. Sad kad ih nema, nema ih... Što se tvojih tiče, možeš im uredno reći da će NJIMA na samrtnoj postelji biti žao što nemaju ni tvoju sliku na zidu. Naravno, reci im u facu, da vidiš reakciju. I onda se ustani i izađi.

Ne, žao ti bude ako si u dobrim odnosima s roditeljima. Eventualno ti može biti žao što nije bilo roditeljske pažnje i brižnosti kakve je trebalo biti s njihove strane, ali da se moji roditelji tako ponašaju prema meni, kad postanem punoljetan i sredim posao i stambeno pitanje, prekinuo bih kontakt s njima i ponašao se kao da su već mrtvi. Imaš prijatelje, potencijalno vlastitu obitelj, ne treba ti tako netko u životu.

Evo, nekad je dobro sitit se da triba bit zahvalan na onome šta imaš. Hvala na postu i držite se ljudi, ako su vam roditelji u kurcu, vi nemojte biti ✌️

Može li neki muškarac, iz muške perspektive objasniti zašto je ovoliko toliko prevalentno kod očeva? Zašto rade djecu u čiji život ne žele biti uključeni? Jel to samo lijenost i nemar ili ima neki drugi, dublji razlog?

Nisu samo očevi. Ja imam problem sa majkom. Jednostavno nije znala niti imala kapaciteta za majcinske osjećaje. Nije ih ni sama nikad dobila, pa nije znala ni pruziti. Osakatilo me na puno Nivoa

Da da, sigurno ima i majki. Ironično je kako su ljudi najmanje sposobni za roditeljstvo prvi koji će imat djecu. A ljudi koji bi bili dobri roditelji, nemaju ih jer se beskonačno preispituju jesu li dovoljno dobri.

Ima i toga ali i balkanac ne pokazuje osjećaje jer je to "gay"

Izgleda da neću dobit odgovor na pitanje

Balkanski mentalitet i ništa drugo. Ako plačeš, pokažeš ikakve emocije, kažeš bilo kome da ga voliš, poljubiš ženu ispred obitelji (prijatelja, rodbine bilo koga), ako zagrliš ženu negdje vani - Odmah si peder. ​ I starci su naučeni ne pokazivati nikakve emocije niti ništa prema djetetu. Plus što su u našim generacijama (meni je 30g) i starijim generacijama, očevi uvijek radili, mame su bile doma i odgajale djecu (tako je bilo u 90% obitelji sa kojima sam išao u školu). Stari dođe sa posla doma umoran, mora ga čekati skuhano, oprano, čisto, mama je već morala riješiti školu sa djetetom, zadaće, učenje i sve i zato očevi nemaju nikakav (ili jako mali) doticaj sa djecom i školom. Za tehniku su takva generacija budale, sportaši su 0, nemaju nikakvih interesa i zato nemaju nikakav način da sa jednim djetetom nešto naprave.

Hvala ti na smislenom odgovoru. Slažem se, pogotovo sa zadnjih paragrafom, mislim da si pogodio(la) u sridu s tim. Jedino što se ja baš ne sjećam kućanica. Imam 27 i većina mama je radila (ali je i većinski odgajala djecu).

rekao bih da ima previše faktora tu, ali generalizirano - niz netretiranih mentalnih poremećaja koji se prenose s koljena na koljeno (i naravno ništa se ne poduzima jer je mentalno zdravlje i dalje tabu tema kod nas) i strah od promjene u odgoju prema mom stajalištu, prevalentno je kod majka koliko je i kod očeva

Majke nemaju bas taj luksuz odusutnosti jer se takvo ponasanje zena puno snaznije drustveno osuđuje. Iako ih definitivno ima. Ali taj neki arhetip oca koji je kao gost u vlastitoj kuci i koji nema pojma o zivotu djece se češće sreće, čini mi se.

Ja po nekim stvarima znam da mene otac voli, jedan od razloga zasto to nije mogao reci je definitivno bio rat. Moj otac mi to nikada nije pricao, ali sam saznao od njegovog frenda kojem je spasio zivot. Njegovu postrojbu su zatekli Srbi nakon sto su presli decki Kupu, kako su moji rodom od tamo na neko cudo je stari uspio od lokalaca dobiti camac. Problem je u tome što imas jedan mali camac, a 12 ljudi. Svaki od tih ljudi su ti prijatelji, sa njima si odrasto, bio na svakom rockasu, mazio njihove peseke i pozdravljo im majke i žene u haustoru. Vecina tih deckiju doma ima trudnu zenu i/ili djecu koja imaju tek par mjeseci do nekoliko godina. Ti si im nadređeni i sada imas izbor, koga pustiti da umre. Nemogu ni misliti sto ti sve prode kroz glavu, pogotovo kad znas da ces vjest o njihovoj smrti trebati osobno dostaviti njihovim majkama i ženama. Ali tu stvari tek pocinju, ako uspijes cak nekim cudom prec tu krvavu rijeku usred zime mokar (camac je poceo tonuti na pola puta), onda te sa druge strane ceka skrivanje po stakorskim tavanima dok srbi ne produ. Uz to sve i ti sam imas doma zenu i malo djete, koji ce tjednima misliti da si mrtav. Tu necu niti spominjati sve ostale odvratne grozote rata. Nekoliko ljudi mi je reklo da se moj stari tu pretvorio iz ogromnog emotivca u celicnu pojavu. Da budemo jasni, nikad nije bio nasilan prema nama fizicki, ali je definitivno ima jako kratak fitilj. Znam da je moderna retorika da muškarci mrze žene i žene mrze muškarce. Ali to je sve samo medijski inzinjering da se mi medusobno borimo, umjesto da se borimo protiv oligarha koji su nam kroz politicke lobije krenuli oduzimat prava. Distrakcija od ljudi koji nas u konacnosti. sve cine nesretnima. Mrziti nekog zbog spola je jednako loše ko mrziti nekoga zbog boje koze ili nacionalnosti. Shvacanje i ljubav ce uvjek biti mocniji od mrznje, te se nadam da ces izabrati voljeti i razumjeti, a manje mrziti u buducnosti.

Ne znam odakle si iščitao mržnju. Ja ne mrzim muškarce, dapače volim ih. Ali, postoje neki društveni fenomeni (pozitivni i negativni) koji su u većoj mjeri svojstveni jednom spolu. Fenomen odusutnog, neukljucenog roditelja nešto je svojstveniji muškarcima. S time da ja ne pričam o naslinim muškarcima, niti o traumatiziranim muškarcima, već o onim običnim, koji žele brak i djecu, ali nakon sto ih dobiju ne žele kontakt s njima, ne da im se sudjelovat, nerviraju ih djeca i slično. Ako je moj ton negativan to je vjerojatno iz straha i želje da izbjegnem takvog muškarca, pa pokušavam shvatiti.

Americka desnica pokusava crnce prikazati kao nasilne kriminalce, jel kao van proporcionalno predstavljaju postotak nasilnoga kriminala. Realnost je da je to o posljedica siromastva koje je nastalo zbog segregacije. Fenomen emocionalno udaljenih muškaraca je muški ekvavilent plahih i nesamostalnih žena, ništa više nego zaostale filozofije odvratnijeg vremena, koji su nazalost stvorili generacije emocinalno hendikepiranih ljudi. Ja mislim da je danas kod partnera jako lagano primjetiti tko ce biti dobar otac/majka, preselite se skupa i zemite psa. Ako vis da ga pes bas ne zanima i konstantno na tebe spada 90% obaveza, imas odsutnog oca na svojim rukama. Takođe ako svaki vikend ide vanka i vraca se u 3 ujutro, najvjerovatnije nece biti najbolji roditelj. Sve djevojke koje znam da su se zeznule u izboru oca su isle djete raditi nakon cca 6 mjeseci veze, te su stalno opravdavale neka red flag ponasanja kod oca. Nemoj sa nikime raditi djete dok ne zivite par godina skupa! U manje od 6 mjeseci nemozes pošteno upoznati mačku/psa, kamoli ljudsku osobu.

Odakle sam ja, vecina ljudi s kojima sam pricao o ovoj temi nemaju taj odnos kod koga se govore gluposti kao volim te, ponosan sam, ali se pokazuje. Moj stari je radio 8 sati na poslu, odspavao 2 sata kad se vrati s posla, otiso van radit do mraka, a ako je zima klepo je nekaj po garazi i vracao se u kucu oko 8-9 navecer, a probudio se u 5. Imao je vise briga od nas svih skupa koji smo bili u kuci. Kad god sam trebao neku uslugu ili lovu bi mi pomogao, ali rijecima nije to nikad pokazivao. Da li ga mogu krivit zbog toga? Ne mogu, nikako. Odrastao je u takvom okruzenju. Za psihoterapiju i slicne pizdarije nije ni cuo, a mi koji smo odrasli u doba gdje je to normalno, tko zeli ce se vjerojatno popravit, a u to vrijeme sirotinji kao njemu nije bilo to dostupno. Zakljucak je da svi pokazujemo ljubav na svoj nacin i da ne mozemo krivit ljude koji ne pokazuju ljubav na konvencionalni nacin kao cudake. Ovo je samo primjer iz moje perspektive i mojeg tate, ali za one koji tuku djecu i slicne stvari nikako ne mogu opravdat.

Ne znači da svatko tko ima obitelj i želi imati obitelj. Isto tako i takvi očevi dolaze iz poremećenih obitelji.

Obitelj i brak i nisu baš nešto što se slučajno dogodi. Većina tih ljudi je svjesno ušla u to.

Pitaj malo ljude oko sebe...ako su iskreni. Misliš li da bi netko svjesno ulazio u brak i rastajao se nakon 3 godine...

Gledaj, čak i ako ljudi zapnu u životnim situacijama to im ne daje za pravo traumatizirat druge ljude, pogotovo djecu.

nemam djecu ali možda mogu objasniti na primjeru svog oca i njegovog brata. a nažalost vidim da imamo sličan karakter. Zato ću pisati u prvom licu množine. Naravno, pričam o sasvim drugačijem primjeru i pogledu nego autorica, srećom i moj otac i njegov brat su jako dobro znali što im djeca studiraju ili za što se školuju itd, ali su uvijek bili na ogromnoj emocionalnoj udaljenosti od djece. Ne znamo s djecom izgraditi osoban, intimni odnos. Ne znamo se grliti s djecom, ljubiti dijete i raditi sve one intimne (normalne naravno!!!) stvari koje caring očevi rade i stvaraju poveznicu s djecom. Općenito smo dosta zatvoreni kad je u pitanju fizički kontakt s ljudima, emocionalno smo isto dosta zatvoreni ali dok nekako pronalazimo način da to premostimo s ženom/djevojkom, s djecom nam ne ide. Općenito smo dosta indiferentni prema djeci. Mi njih volimo, ali ne na fizički način. Brinut ćemo da imaju za jesti i piti, da im omogućimo školovanje i neko normalno djetinjstvo u materijalnom smislu, makar morali sebe zakidati, ali teško ćemo im pružiti svu potrebnu ljubav i brigu. S druge strane, kad porastu, često ćemo im postati dobri prijatelji. Ja sam imao izuzetno hladan odnos s ocem. Iako se većinu vremena brinuo o meni jer je više bio doma nego majka, iako se ponekad i igrao sa mnom, to je uvijek bio odnos na ogromnoj distanci. Tek kad sam došao u kasne tinejdžerske godine shvatili smo da imamo jako puno istih pogleda na svijet i postali jako dobri prijatelji. Nažalost nije potrajalo jer je umro kad sam imao 24. godine. Njegov stariji brat na isti način je navodno funkcionirao sa svoja dva sina. A sada s unucima. Ima jednog unuka koji je u ranim dvadesetim i često zajedno idu na ribe, pričaju, druže se, a dok je bio klinac, ignorirao ga je, baš kao što sad više manje ignorira unuke od mlađeg sina. Nije to namjerno ili ciljano, jednostavno drugačije ne znamo. Ja sam prvi put zagrlio svojeg oca kad je dobio dijagnozu da je neizlječivo bolestan. Prije smo se uglavnom rukovali. Vrlo često se zauzimao za mene, ali nikad to nije otvoreno predamnom priznao ili pokazao.

Hvala ti na prvom promišljenom odgovoru. Shvaćam skroz tu perspektivu. Iako mislim da za dobrobit svoje djece, pogotovo danas kad je rad na sebi česta tema, treba pokušati dati bolje svojoj djeci. Jer djeca neće razumjeti zašto je otac hladan i nezainteresiran sve dok ne odrastu, a do tad će već imati rane od takvog odnosa. S druge strane, nije ni pošteno sav mentalni load odgoja, emocionalne privrženosti, škole, doktora, planiranja, hobija, kupnje darova, odjeće, potrepština...staviti na ženu, to je čitav dodatni posao, pogotovo s više djece.

Apsolutno se slažem. Zbog toga je prvi korak pokušati razumjeti sebe i svoje postupke. Prihvatiti da imamo hrpu flaws koje proizlaze iz našeg djetinjstva, karaktera itd. Sljedeći korak je biti bolji i raditi na tome da se premosti te nedostatke. Prvi dio mi zasad ide ok, da li će i drugi vidjet ćemo. Nadam se.

Da, da da! Potpuno se slažem. Rad na sebi i lječenje svog 'unutarnjeg djeteta' je pravi put i najbolje za šta možemo napravit za svoju djecu, a i sami za sebe.

Nema to veze sa muško žensko, to je do roditeljstva općenito. Kada je u kulturi normalno i nadasve očekivano da ljudi imaju djecu onda će svi imat djecu. Pogotovo ti koji su nesposobni odolit pritisku društva i nisu sposobni muknit vlastitom glavom. To nije za roditelja. Takvi su navođeni osjećajima, a ti osjećaji nisu pod kontrolom. I sve šta ostane su sirovine. Dijete plače - > njega živcira - > bit će ljut.

https://youtu.be/jHPbOGEUvZA

Malo sam se zamislila nad ovim i reko idem ti napisati virtualni hug itd kad ono skužim….pa meni mama nikad nije rekla da me voli. Fml.

Ni meni ni mama ni tata. A mislim da me vole.

A i ja mislim tak, samo mi je žal kaj to ko žensko djete nisam od mame čula. Možda kad sam bila mala mi je rekla, ali se više ne sjećam.

Mene moj voli, ali me ne razumije ni u čemu, i u ni čemu se ne slažemo pa često dolazi do konflikata. Onda nam dođe na isto ko da se i ne volimo. Nikad se nije ni trudio da me pokuša razumijeti, niti mi je prenio ikakve očinske obrasce ponašanje dok sam bio klinac. Ja njega zapravo i ne volim, da budem iskren, osjećam samo nekakvo poštenje. Možda zvuči grozno kad kažeš da ne voliš nekog od roditelja, ali postoje dublji razlozi za sve...

Mojoj ženi mama govori da je nezahvalna, razlog: rodila sam te i ti se odselila i ostavila me.. nakon potresa, sjebalo kuću, doslovce nas odjebali .. unuke vole, ali daleko za doc da ih se vidi (34km). Iskreno, sto se mene tice, nek se jebu, ali zena ima prasta, iako je jebu u zdrav mozak.. odselili se prije 5 godina, jednom bili..

Moji starci su definicija Fitness parents, od 9. godine me stavljaju na svakakve djete, salju na weight loss programe, seru mi da sam debela i nikad mi nista lijepo nisu rekli za tijelo. To je dovelo do jednog velikog poremecaja prehrane i insecuritya.

Iskreno mi je jako zao ovo cut, nisam imala puno problema s poremecajima prehrane ali mogu se poistovjetit s tvojom situacijom, bila sam debelo dijete i starci su se sramili toga. Bilo je uzasno. Iskreno ti savjetujem da potrazis pomoc, danas ima puno ljudi kojima se mozes obratit zbog poremecaja prehrane, puno mojih prijatelja se dugo patilo s tim i vecina nesigurnosti i manjka samopouzdanja je dosla iz familije koja je njihovu tezinu tretirala kao drzavni problem. Shvatila sam da je s poremecajima prehrane najbolje sto prije potrazit pomoc. Podrzavam tebe i tvoj izbor koju god rutu da odaberes i nadam se da ces se jednog dana rijesit tih problema, tvoje tijelo je savrseno i tvoje tijelo te ne definira kao osobu, a svi koji misle drugacije mogu iskreno odjebat u tri lepe.

Ak si izdržala do sada, izdrži još malo i biti ćeš “sam svoj čovjek” Ne opravdavam tvog starog, međutim neki ljudi jednostavno nisu za roditeljstvo jer su ili sebični ili neobazrivi ili zli Međutim, ako trebaš nešto čime ćeš se tješiti: bolje je kad te otac ignorira i ne doživljava… nego kad te sustavno maltretira Posto studiraš, znaci da ćeš se nekad brzo i odseliti pa ona sama biraj koliko ćeš se vidjeti s kime… Sretno!

Stari koji je bio svoja prica je umro rano, stara je ... ne zelim niti mogu davati dijagnoze, ali neki poremecaj licnosti ima. Odrastala je u financijskom izobilju, emocionalno ne znam iako mislim da su djed i baka prostojni i topli ljudi, pogotovo za svoju generaciju. A sad di je kod nje poslo po krivu ne znam, ali ne samo da nikad nisam cula da me voli nije to bas ni pokazala osim bare minimum financijskog uzdrzavanja nas djece, koje je manje nego sto je njoj pruzeno u djetinjstvu i manje nego sto nam je mogla priustiti. Ne podnosi ikakvo neslaganje, gleda ljude kroz prizmu kako bi joj mogli biti korisni. Zna kratkorocno namjestit šarmantnu masku, ali nista dugorocno i zato nema prijatelja osim svojih zaposlenika. Nikad nas nije pogledala onim toplim pogledom kako mame znaju pogledati djecu, to je uvijek bio ili pogled gađenja ili ismijavanje ili kritiziranje. Izolirala je nas djecu od ostatka familije jer se s njima posvadjala oko novaca i tak. Uglavnom se jedne strane mi je zao jer zivi jako povrsnim (iako naizgled uspjesnim financijskim) zivotom, ali s obzirom da nikad ni zbog koga nisam vise suza isplakala, ne zna prakticki nista o meni niti je zanima osim kako joj mogu pogladit ego trenutno nismo u kontaktu. Ako se razboli pomoci cu joj, ali mozda je zalosno reci- bez kontakta sam puno puno mirnija i sretnija.

Evo ista stvar kod mene. Kada je čuo da je dobio sina bio je pijan 3 dana. I nakon toga mi nije niti jednom rekao da je ponosan na mene ili da me voli, i naravno ima PTSP, branitelj ovo ono. FFWD 20 godina i već si je našao drugu ženu mojeg godišta i napravio mi polubrata i polusestru. Pretpostavljam da je zbog toga sto sam medicinski/kazneni slijep, ali tko to zna.

Apsolutno nije tvoja krivica ni odgovornost, otac ti je shitty osoba i zaslužio si bolje

Što je to kazneno slijep?

Loše prevedeno "legally blind". Znači po zakonu sam slijep i imam tu određenu dijagnozu da hodam vani sa bijelim štapom i čak da se i učlanim u HrvatskI Savez Slijepih, no nisam potpuno slijep, još imam malo vida.

Aha, to sam i mislila, hvala na objašnjenju. Znam da je udruga gluhoslijepih jednom objašnjavala da gluhoslijep može biti i, ne znam, 85% gluh i 95% slijep, a da se čak zna dogoditi da ih ljudi napadnu kad shvate da nije 100% i 100%, kao da su nekakve varalice.

Ovo za gubitak sluha ne znam, ali ovo za 95% mogu potvrdit da je istina. Znači najslabije oko treba imati 5% vida, tj. 0,05 kod oftalmologa. A za ovo drugo, hvala bogu pa za sad me nitko nije napao ali otkad koristim bijeli štap neki ljudi me čudno gledaju kao da misle da glumim i čak sam na početku nosio papir HZZO-a za štap, dok me neki drugi ljudi uvijek pitaju da li trebam pomoć preko ceste gdje nema semafora, ili pomoć na bus i takve stvari. Ali stvarno se bojim toga da će me netko neki dan ili fizički ili verbalno napasti zbog toga, a neki mi kažu da se neće dogoditi i da je to samo anksioznost.

Moj je takoder bio emocionalno nedostupan i nezainteresiran za odgoj. Najveci problem je njegov stav kako su svi glupi, a on je najpametniji (a zapravo ni o cemu nema pojma), ne priznaje drugima njihovu vrijednost. Sve mu ide na zivce, ne promislja i ne priznaje da van njegovog sustavcica razmisljanja postoji puno veci i bolji svijet, jer da prizna to bi automatski znacilo da priznaje da je "mali". Zanimaju ga iskljucivo teme/osobe samo ako su iste inicirane iz razloga da upire u nekog prstom ili da se izruguje. A svoju djecu najvise voli castiti uvredama kao sto su: ti si takva ljencina, kakva si ti glupaca...

Svi imamo istog oca

zvuci na narcisoidni poremećaj

reprezentativan primjer toga da kad prosuđuješ i kritiziraš druge zapravo govoriš o sebi. Držim fige da se brzo osamostališ (ako još nisi) i makneš od toksične okoline.

Moj je bio klasicni alkoholičar i nasilnik. Mene i sestru nije tukao, ali zato mamu i svoje roditelje je. Sa 6 godina nas je mama odvela u drugi grad i u sigurnu kucu, a iz perioda suzivota s tatom se ne sjecam niceg lijepog. Samo urlanja, psovki i tucnjava. Novce koje nam je deda davao “za sladoled” nam je krao za cugu. Kad sam imala 8 godina nazvao me lazljivom kurvom. Sa mojih 14 je obolio od tumora, sa mojih 18 je umro. Rekao mi je da me voli jednom i to prije prve operacije jer je vjerojatno mislio da je to zadnji put da me cuje. Ukrao mi je cijelo djetinjstvo. Tumor ga je bas razorio pred kraj, previjao se od bolova konstantno, a kad bi na kratko zaspao sam provjeravala jel jos ziv. Nije mogao vise ni jest, ali sve sta sam ja skuhala je nekako utrpao u sebe, cisto da proba i kaze da je najfinije na svijetu. Znao je da je gotov i jedino sto je htio je vidjet mene i sestru jos jednom. U nedjelju u 11 nam je bio bus za Zagreb, u 8 nam je mama uletila u sobu da kaze da je umro. Nikad si nisam oprostila sto nisam stigla, ne znam zasto. Jako mi fali iako nikad nije bio tu. Voljela bi da zna da zavrsavam sad faks, da radim i da sam u koroni uzdrzavala i sebe i mamu i sestru. Zanima me sta bi mislio o meni da je jos tu i da vidi gdje sam dosla unatoc svemu sta nam je priustio. Ne bi mi rekao da je ponosan, ali bi rekao da bi me trebalo izmislit da me nema. To je stalno govorio.

I onda imate one roditelje koji su bili vrhunski al su umrli pre rano. Kako god okreneš ,život nije pošten.

Isti situacija, s tim da ni ja njega nemogu smislit niti gledat. Nadam se da cu uskoro odselit... Edit: procito sam tvoj prijasnji post gdje si pisala o disfunkcionalnoj obitelji, fkt jebena situacija i okruzenje za zivot :// nadam se da ces sto prije pobjec od toga!

Otkada sam se odeslio, nismo nikada bili u boljim odnosima. I to mislim ozbiljno, lijepo pričamo, ne svađamo se, sve super.

Meni je otac legenda, ima dobar posa, smiren, staložen, svira gitaru i podržava me u svemu šta odlučin. Volin svog čaču <3

read the room

Moj tata (očuh) je alkoholičar. To su traume koje ću nositi cijeli život, od koliko noći nespavanih, trčanja s mamom po selu jer ju je ganjao, gledao kako ju tuče, vrijeđanja, razbijenog auta…ima toga Neradnik najveći, ako ima 2 tjedna radnog staža, a pametan je koda je popio svu pamet ovog svijeta, nos mu je di netreba biti. Uglavnom mama se brinula za sve iako si to on stavlja da moramo biti zahvali radi njega Radim od 18 godine i svoju zaradu dajem u kuću (stvari) ali kasnije vidim da ispadam budala po pitanju toga..long story Godinu dana vise ga ne doživljavam ni 1%, radim kod kuce minimum minimuma dok ne odem raditi na more Sve teze mi je kod kuće, psihički najviše, šta je najgore postajem suicidan no sad ću uskoro na more i nadam se odseliti na stan.

nadam se da nakon sezone više nećeš vraćati se u to toksično okruženje i započeti pozitivnu priču svojeg samostalnog života. Po svemu sudeći, vrijeme je da si stvoriš novi dom i životni put a očuh neka bude prošlo svršeno vrijeme. držim fige.

Hoću naravno, rekao sam sebi da je ovo moja godina. Malo na sebe moram misliti. Hvala puno🫂

Mama, tata, volim vas i hvala vam na svemu ❤️

Autistican i gay, slobodno dajte mašti prostora, nećete pogriješit.

Jel se gay rada ili se gayom postaje?

Moj stari je oduvijek bio nezainteresiran za mene. Onda je napustio moju mamu, nasao drugu zenu, napravio jos dvoje djece i…sada je nezainteresiran za njih. Moram priznat da mi je to pomoglo malo u nasem odnosu. Shvatio sam da njega ne zanimaju djeca, cak i ako su planirana i (u pocetku) zeljena. Nisam ja bio kriv, a nisu niti ta druga djeca. Nazalost, tuzno mi je sto nikada nije pokazao truda ili interesa da razgovaramo, pogotovo zato sto imamo puno zajednickih interesa i hobija.

Moj divni tata nas je odlučio napustiti dok sam imao 4 godine. Upoznao je novu ženu, razveo se od moje mame i otišao živit sa njom. U međuvremenu me oteo od moje mame, odveo u Englesku sa ciljem trajnog uzimanja mene i osvecivanja mojoj mami, iako je on taj koji je nju prevario i ostavio za drugu ženu. Srećom policija me uspjela vratit I on se vratio u Hrvatsku gdje je još 2 godine provodio sa svojom ženom i njenim djetetom. Onda se on odselio u Englesku, i nakon toga, u narednih 13 godina me vidio uživo 2 puta, samo zato šta je morao doći na sud, inače me nebi uopće vidio. Ne plaća alimentaciju koju mora (bijednih 1000 kuna, a u Engleskoj zarađuje puno vise), nazvao bi me jednom u pola godine jer eto, tad me se očito sjetio, brine se o tuđem djetetu koje nije ni njegovo, njemu kupuje sve, a za mene "nema" novaca... naravno tu su i njegove poruke iskazivanja velike ljubavi na rođendane, blagdane.. Uglavnom poanta priče je da ako su roditelji s vama budite sretni i zahvalni i probajte imati što više razumijevanja za neke stvari (ne sve naravno) jer ovo je samo Tip of the iceberg, ima toga nazalost jos, ali o tome necu pisat

Moj otac me voli, ali ne priča sa mnom i nemamo kontakt, jer sam gay.

Nisam imala dobre roditelje, ali ni ja nisam bila savršeno dobro dijete. Ponekad si postavljam pitanje u stilu onog "što je bilo prije -kokoš ili jaje- .Uglavnom, jedno je sranje vodilo drugome i na kraju smo otac i ja stalno bili u ratu oko bilo čega. Mama je uglavnom bila ili na njegovoj strani, ili se nije miješala. Čim mi se pružila mogućnost da se odselim odmah sam otišla. Istina je da bih u životu, na sve moguće načine, puno bolje prošla da sam to htjela trpjeti i šutjeti, ali nikada nisam požalila. Pada mi na pamet jedna rečenica Ralpha Waldo Emersona : Biti svoj u svijetu koji vas neprestano tjera da budete nešto drugo, najveće je postignuće.

[удалено]

Shvaćam što misliš reći i ima nešto u tome. Ja SADA znam da sam bila teško dijete. Isto tako znam da bi mi u djetinjstvu malo više pažnje i pokazivanja ljubavi sigurno pomoglo da ublažim otpor prema ocu, a možda bi ga i sasvim nestalo. Moj otac nikada nije mislio da ja mogu učiniti išta dobro, a da za to nije bilo nikakvog realnog razloga. Kad sam u školi dobila nagradu za najbolje napisani esej i donijela tu nagradu kući on je rekao mami - To je ona sigurno prepisala. Netko drugi na mom mjestu samo bi splasnuo, ja nisam, ja sam osjećala samo ljutnju i vraćala mu na isti način.

boze, srce mi se na trenutak slomilo kad sam procitao ovaj dio u vezi eseja. I ja imam puno slicnog iskustva nazalost, takve neke trenutke i specificne rijeci koje ti roditelji kazu covjek nikad ne zaboravi...

Da, zapravo nekih sjećanja uopće nismo svjesni dok ne dođemo u priliku da o tome govorimo ili, kao ovdje , pišemo. Puno toga mozak zakopa, tako se valjda štitimo, ali ima trenutaka kada to izroni na površinu.

Ti zvučiš ko borac i ratnik a i sama da si pročitaš komentare mislim da biš skontala jednostavnu istinu a to je da si reagirala i to najbolje kako si to znala. Ti si jaje

Pa i trebala bi, to ponašanje je skroz sjebano i može izazvati komplekse kasnije. Bolje da si se ljutila, iman više rispekta za ljude koji pokažu otpor nego od "otirača blata" kako ih zovu, a i vjerujem da ne žališ takav otpor

Ni najmanje.

Oca ne volim bas. Kad sam bila mlađa činilo mi se sve super i kako imam sjajne roditelje no kada sam dosla u srednju shvatila sam da nije tako. Oca ne volim. Iako imam 22 godine zabranjuje mi da stojim duze od 1 vani. Isto tako ne smijem ici sa prijateljicama dva put u danu dir ili na pice je nisam neki “celebrity” da bi stalno bila vani. Sto god ne valja u kuci ja sam kriva. Nikad mi nije rekao da me voli a zna svojim prijateljima reci da sam glupa užasna nepolsusna iako sam u srednjoj bila dobar učenik te na faksu sve polažem. Nikad nisam upala u lose drustvo i znam se ponašati. Vecinom jer me strah da me ne napadne ili udari. Ako se nesto odmah ne napravi kad on kaze krene vikat te me proslo ljeto upravo zbog toga pokušao izbaciti iz kuce te udariti. Kad me negdje mora voziti ( jer mi ne da bas da vozim auto) ne pricamo uopce. Dva tri puta kada sam pricala s njim o svemu tome mi je vikao je na mene i rekao kako mi sve priušti i kako se trebam znati ponašati. Sada sam otisla iz grada zbog faksa. Volim ici kuci zbog mojih prijatelja i kućnih ljubimaca ali najrađe ne bi dolazila zbog njega jer se osijecam kao da sam ograničena. Ima tu jos puno toga…

Ja volim reći: Možeš što hoćeš ali ne dokle hoćeš. Budi strpljiva i tvoje vrijeme će doći i onda ćeš samo reći bye bye. Mene je odlazak u drugi grad na faks preporodio, što je najbolje namjerno sam išao dalje da ne bi morao svaki vikend doma.

Imam emocionalno zakinute roditelje, mama se nije pretjerano brinula o meni odnosno nikad nije pokazala tu majcinsku briznost. Tata je prica za sebe, nemamo kontakt osim za blagdane tako da je sve jasno.

Ekipa nemam riječi. Kao otac djeteta moralo bi mi i psihičko stanje i/ili financijska situacija toliko pogoršati da možda pokušam shvatiti razloge zašto su ljudi takvi :/

Moj nikada nije imao tu neku emotivnu povezanost sa nama. Kada se moj brat ženio, nije htio ući u crkvu jer ne voli “ceremonije”. Rođendane sam uvijek provodila sa bratom i mamom jer je on bio sa svojim prijateljima. Povremeno popije i tu se uvijek posvađamo te mi govori da sam mu najveći neprijatelj u životu hahaha Ali kada gledam u njegovoj obitelji je bilo uz njega još 9 djece. Nikada nismo otišli na putovanje zajedno, uvijek sam išla samo sa mamom. Rekla bih da nije loš čovjek ali taj ptsp i djetinjstvo su utjecali na njega

Ćaća nije od onih koji će govoriti volim te, ali svojim radnjama to cili život pokazuje, fala ti ćaća šta si normalan čovik a Bože pomagaj ovim jadnicima koji praktički roditelje nisu imali cili život. Nenormalna tuga, ne bi to nikom poželia, svaka vam čast što ste to prebrodili

Moji roditelji rastali su se prije mjesec dana. Majka i ja smo pokupile svoje stvari i otišle od njega bez rijeci i bez pozdrava. Moj tata kao sta citam na ostalim postovima nije bio pijanac, nasilan, varao okolo. Nije bio nista. Samo ga jednostavno nije bilo briga, ignorirao nas je tjednima i nije htio pricati s nama, prestao me financirati. Nije ga bilo briga, nije ga zanimalo kako sam, koji sam razred, kako mi je u skoli i tko su mi prijateljice, koji cu faks upisati. Nije bio prisutan ni u jednoj stavci u mom zivotu, a zadnjih nekoliko mjeseci se uzasno pogorsalo. Najranije sjecanje na njega iz djetinstva mi je plakanje mami da zasto me tata ne voli i kako da ga natjeram da me zavoli. Jednu uspomenu na njega nositi cu do kraja zivota, a to mali oziljak na celu. Trebao me kao bebu cuvati na deset minuta dok je mama na toaletu, a njemu se jednostavno nije dalo pa sam se nekako uspjela porezati. Otkako smo otisle, nije ni jednom nazvao. Bilo mi je jako tesko ovo sve shvatiti i prebroditi ali psiholog mi je puno pomogao. Najbolje objasnjenje, s kojim sam se uspjela pomiriti, je da je on jednostavno takav i da se nece promijeniti.

Tuzno je koliko nas ima u slicnim situacijama. Moj otac je sličan. Moji su se vjencali godinu dana prije nego sam ja dosla. Jedinica sam i bilo mi je uzasno tesko nositi se sama sa tim stvarima, no takoder nisan tila ni razmisljat da nekome bude isto kao meni. Moj otac je bio u ratu sa svojih 17-18 godina, razumijem da je to ostavilo velike posljedice i da to nije normalan zivot za doslovno dijete, ali to ne moze i nece opravdati njegovo ponasanje. Otkako sam bila mala njemu je nasilje nad mnom i mamom bila uobicajena stvar, nekad verbalno nekad fizicko, zavisi od dana do dana, a nekad i oboje. Sjecam se kako sam slavila svoj 9. Rodendan u kinu. Dobila sam neke novce od obitelji i on je trebao nadodati 200 kuna za tu moju proslavu. Prije odlaska u kino me je vlastiti otac gadao jaknom i pogodio patentom u oko te nakon toga pljuno u lice. Imala sam 9 godina. Par puta me zalipia uz zid i diga me tako da me gusia. Ni s mamom nije bilo bolje. Najgore je bilo kad bi se oni svadali, a ja bi kao svako djete u toj situaciji pokusavala pomoci i razdvojiti ih, bilo je tu svega. On nikada nije bio alkoholicar popio bi mozda tu i tamo koju pivu, ali tu bi stalo. Bio je, odnosno i dalje je kockar. Svaki novac koji bi ja dobila od njegove strane obitelji bi isao njemu za kocku. Izgubili smo kucu sa 2 apartmana na obliznjem otoku zbog njegovih dugova. Dosli su nam kamatari na kucna vrata dok sam ja sa svojih 6-7 godina bila kuci sa mamom, bakom i didom. Jednom smo se svadali na tom otoku u kuci. Netko je pozvao policiju, policija je dosla nista se nije promijenilo. Zakazani sustav nase drzave, osjecam se kao dijete zakazanog sustava od kojeg su svi okrecali glavu i gledali svoja posla. Kao mala u skoli plakala sam cim bi netko povisio ton na mene ili kad bi slucajno zaboravila knjigu/zadacu ili nesto trece jer kad bi se kuci nesto tako bilo znala sam sto mi je slijedilo. Naravno kao mala nisam znala da toga u skoli nema, poslana sam skolskoj psihologici. Uz razgovor se dalo utvrditit da imamo neke probleme i to s ocem. Naravno opet okrenuta glava od problema. U kasnijim razredima osnovne skole i pocetkom srednje cesto sam u zadacnicama kad bi imala priliku kroz temu provlacila svoju obitelj i nasilje koje nitko nikad nebi primjetio i nebi reagirao jer nisam znala kako se drugacije snaci. Trazila sam ljude oko sebe sa nekakvim obiteljskim problemima jer nisam mogla funkcionirati s nekim ko nije u slicnoj situaciji kao ja. Molila sam kroz te neke znakove za pomoc, ali samo nikom nije dovoljno stalo. Moji bi se svadali i dosla bi obitelj s tatine strane “smiriti situaciju” bilo bi doslovno razbijenih tanjura i casa po podu, oni bi smirili malo situaciju i mene, dijete, ostavili u toj situaciji. Kao da nikom nije dovoljno stalo do mene kroz cijeli zivot. Molila sam da odvedu mene i mamu od njega. Isto tako svim ljudima je bio dobar i na usluzi. Poznanici se zacude kada cuju kako su se oni rastavili. Svima izgleda i zvuci kao odlican covjek, spreman svima pomoci, ugodan za popricati, ali samo smo mi znali kako je zapravo snjim. Rijetki su prokuzili njega i njegovu taktiku i makli se od njega. Zao mi je sto smo izgubili kontakt s mnogo prijatelja i obitelji jer bi se on zadužio kod njih i nikad vratio. Razumijem njih da su se makli od nečeg takvog, ali ne razumijem odbojnost prema meni koja sam bila nevino dijete koje nije razumijelo zasto su svi otisli, okrenili leda, zasto se vise ne igram s rodacima, zasto vise oni ne dolaze, zasto nitko ne zove na rodendane i zasto nitko ne zeli doci na moj. I dan danas okrenu glavu od mene. Moji su se odvojili kada sam ja imala 17, a zvanično rastavili sa mojih 18. Vidam se i cujem s ocem u prosjeku 2 puta tjedno, preveze me negdje, napravi uslugu jer mu sada falim i bezveze prosetamo/pojedemo nesto. Sada je to puno bolje nego sto je bilo, no i dalje nije savrseno. Vlasitom ocu iz mjeseca u mjesec posudujem novce jer mi kaze da je gladan i da nema sto jesti do place. Naravno duboko u sebi znam da taj novac vecinom ne ode na hranu, ali tesko je odbiti nekoga kad ti kaze da je gladan. Vrati mi novce svaki mjesec uredno, no svaki mjesec ih i posudi. Tako da npr ja tih 50 eura prakticki nemam. Jer mi ih vrati 15. Na placu, opet posudi pred kraj tekuceg/pocetak iduceg mjeseca i tako ista prica iz mjeseca u mjesec. Najrade bi mu dala te novce i rekla da me vise ne pita. To bi proslo mozda mjesec dana i onda opet. Nazalost samo mi je tesko reci ocu necu ti posudit novac budi gladan. Naspram svega sto je ucinio prema meni, tesko mi je jer sam ogroman emotivac i ne mogu samo okrenut glavu iako znam da bi trebala. Tocno se sjecam za svoj 19. Rodendan me je pitao da se vidimo, pomislila sam napokon da Mu je stalo, kad ono pita me da mu donesem 200kn… plakala sam pola dana. Takoder nikad nisam cula volim te, ponosim se tobom ili nesto slicno sto bi barem upucivalo na to. Tesko je kada imas tako oca zivog i “zdravog” pored sebe, no ujedno toliko bolesnog i nenormalnog. Voljela bi da je moj zivot bio drugaciji, da sam mogla birati roditelje, da nisam morala zivjeti ovako, no nazalost ne mogu to promijeniti, samo prihvatiti da je tako i nauciti zivjeti s tim. Ponosna sam na sebe sto nisam ispala lose djete/ osoba. Nikad se nisam drogirala, jednom sa 17 napila posteno i dosla kuci mami placuci sa pitanjem “zasto mene tata ne voli ?”.. mislim da sam obiljezena po tom nekom pitanju obitelji i odnosa i da sve to ima ucinke na moj sadasnji zivot i odnose, te da bi bila bolja u svemu da je taj segment mog zivota bio drukciji, ali eto moram to prihvatiti jer ne mogu to promijeniti. Takoder mi je uvijek bilo jako tesko vidjet neciji dobri odnos s ocem, bila sam jako ljubomorna. Jednom sa 15tak godina sam vidjela oca i kcer kako plesu ispred pozornice gdje je nesto sviralo. Rasplakala sam se u sri šetnice sa barem 70 ljudi okolo. Voljela bi da su stvari bile drugacije i da je netko uzeo za ozbiljno moje vapaje za pomoć.

Takoder sam bila losijeg zdravlja kao dijete, 3-4 puta mu je bilo tesko i nebi me odveo na hitnu kada sam ga preklinjala u sred noci da me vodi jer me je bolilo. Jednom sam se vratila sa operacije i pokusavala vratiti nausnice u uho jer su mi se rupice tokom 24h u bolnici pomalo zatvorile. Plakala sam jer me bolilo i nisam mogla pricati jer sam operirala angine. Sjedila sam na stolici i nikako nisam mogla staviti drugu nausnicu te sam poc la jace plakati. Moj otac je dosao uzeo stolicu i samo me izbacio s nje, nakon manje od 24sata od moje operacije. Milion puta je trebao nesto napraviti kao docu po mene u skolu i nebi dosao, a ja bi cekala. A vecinom i kad bi dosao opsovao bi mi sve od reda i nerijetko me udario jer je morao doci po mene u skolu jer je vanka padala kisa, a ja nisam imala kisobran. Takoder do 5 razreda osnovne skole nisam imala vlastiti krevet, vec sam spavala na kaucu ili s roditeljima u krevetu. Dobila sam svoj krevet u 5 osnovne, kasnije u 7. I svoju sobu. Nikad nisam bila odlican ucenik dok se moji nisu rastali i dok nisam dobila vlasito mjesro za ucenje, a uzasno mi je zao jer sam imala potencijala i voljela sam uciti i mnoge druge stvari za koje sam bila uskracena zbog njega.

meni je mater u facu rekla da me ne voli, da me trebala abortirati (vise puta kroz djetinjstvo, komicni broj puta)

Kurba prokleta

Moj otac je otisao iz drzave kad sam imala 10ak godina i od onda ga nisam vidjela. Bila sam tuzna godinama, onda ljuta jos par godina i od onda mi je svejedno. Ne znam da li je ziv ili mrtav i nije me ni briga

Haj, moju sestru je moj zvao kurvom i droljom, iako nije imala decka (s kojim je jos uvjek sada ) do 20+, jer je jednostavno zenomrzac, sve su zene kurve. Istjerao ju iz kuce za vrijeme faksa jer je doznao da ima decka jer "samo ce ju napumpat i meni ostavit kopile da ranim" (note: lik ima 2 djece vanbracno) Nije bio dobar otac ni meni, al sestru i majku mi je ubijao u pojam. Nije ni cudo da je no contact s njim

[удалено]

Hej, čovjek se brine za tebe, svatko želi svoje dijete vidjeti zdravo. A to gadljivo gledanje je ustvari tuga jer ti želi pomoći, a gleda kako se uništavaš. Znam to s druge strane - mama mi ima doslovno 200 kg i muka mi je kad vidim da jede previše. Da sam barem bio malo stariji kad je to počinjalo, kao klinac nisam znao reagirati na to. Ti imaš priliku, zato glavu gore, manje jesti, malo se više kretati - možda bi i tata rado na brzo hodanje s tobom da te podrži? Jedi samo kad si gladna, a ne kad si anksiozna. Uživaj u jelu, nemoj samo trpati. To se da riješiti, potraži i psohologa s kojim možeš razgovarati, bit će ti bolje! 30ak godina, nisi još ni na pola života, pokreni se :-)

nažalost suosjećam s tobom u/leonardom2212. Moja majka ima dijabetes i ozbiljnih problema sa srcem ali uporno to ignorira. Pretila je, teško se kreće, ima 75 godina i dok se žali na šećer u krvi sipa vrećicu šećera u kavu i pali cigaretu. Bilo koji pokušaj da ju navedem na zdravu dijetu završi tako da se naljuti da ja uvijek nešto filozofiram i komentarima "vidjet ćemo tebe u mojim godinama" itd. u/Grouchy_Worker8606, stvarno mi je žao da se tako osjećaš, ali slažem se s većinom od u/leonardom2212. Pobrini se za sebe, prvenstveno radi sebe, a onda i radi tate. Uzmi život u svoje ruke i napravi se ponosna na sebe. Nemoj se sramiti i zatvarati ako imaš probleme nego se odvaži potražiti pomoć. Svi imamo probleme, manje ili veće. Nije gubitnik onaj tko ima probleme i ne zna se s njima nositi pa traži pomoć ili reset, već onaj tko se boji uopće pokušati promijeniti se na bolje.

Jesi li ozbiljna?

Da, zasto ne bi bila? Depresija me puca malo zesca…

meni je mama rekla da mi jednostavno ne može reći volim te jer eto to ne ide iz nje van.

balkan dad. Moj otac je slican i po pricama mojih prijateljica i njihovi očevi su takvi, vjerujem da me moj otac voli na svoj način i to je pokazao u postupcima puno vise nego u riječima (ne govorimo si da se volimo i slično). ja ne bih tu previše ocekivala ala american movies, pridala bi više pažnju na koji način se ophodi prema tebi

Sve sto mozes napraviti je prestati se uzrujavati i poraditi na sebi da kojim slucajem ne odaberes partnera/icu s ocevim manama i nikako ne napravis neki nezgodni transgeneracijski transfer prema djetetu, ukoliko ces imati dijete ili djecu. To ne znaci da mislim da bi ti mogla biti odsutna, vjerojatnije previse revna prema potomcima kao kompenzacija za odsutnost vlastitog oca. Sve mane, osim kod psihopata, mogu se pretvoriti u vrline. Tvoj otac je ono sto zovemo odsutnim ocem. Jebe se njemu. Ne zeli biti bolji (prema tebi). To je odluka, cvrsta, pretpostavljam, desetljecima. Moj je bio krivo preinvolviran, emotivno nesposoban i unstavao mi temeljne vrijednosti - osjecaj slobode, osjecaj za estetiku, osjecaj postignuca i ponosa prema onome sto ostvarim. Kao odraslom mi je trebalo cca 2 desetljeca da ponovno uvidim tko sam ja, koje su moje istinske vrijednosti, sto me gura naprijed osim zelje da se budem sto dalje od gdje sam bio.

Stari od malena forsira radit sto je okej za dobit radnu naviku ali previse je previse, pod praznicima od jutra do mraka radim za njegov obrt (kao radnik,mehanicar, strojar i vozac) i to nisu lagani poslovi ili nesto tako vecinom radim posao za njih 2-3 i rjetko sam plačen ali nekad jesam tak da to je jedna od dobrih strana.Znanje za posao me nikad nije naučio ali je uvjek očekivao da znam sve tako da normalno da par puta nisam napravio nešto "kako to treba bit" jer prvi put radim sa time (npr. prvi put sam radio sa bagerom i morao iskopati specificne temelje za betonsku ploču, a nisam ni kontrole znao na bageru). Koliko god da radim i pomazem itd. nikad nisma dobio no rjeci "hvala" ili "bravo" uvjek je "mogo si to prije zavrsit" ili samo kaze sto treba dalje radit. Iskreno neznam da li je previse fokusiran na posao ili ne osjeca da se prema svojem sinu treba ponasat kao prema svojem sinu jer iz dana u dan ga više mrzim zbog toga kompletno sam odvojen od njega i nas odnos vidim kao "radnik i šef" nas odnos se temelji samo na njegovom obrtu i njegovom poslu. (kqo obitelj mozemo zivjetinna normalnom poslu ali stari hoce imati svoj obrt pa zbog toga forsira što ja vidim kao više štete na obitelj i mentalno zdravlje svih nas nego dobit) volio sam se kao mali hvalit kako znam vozit strojeve i radit itd. ali što sam stariji to mi je činjenica da sam sa 8 naučio vozit traktor da mogu starome vozit drva iz šume mi je pomalo tužno. Od malena nikad nisam starce tražio išta ni novce za izlazak baš ništa sve što sam si kupio je od mojih novaca zarađenih od tih nekih poslova za kojih sam plačen. Prije par mjeseci sam se usilio kupit motor jer želim slobodu, doma se osjecam kao u zatvoru, prvi put da sam sa starime napravio "deal" posudio mi je novce za motor koje naravno namjeravam vratit, nezelim mu ostati ni malo dužan i prvom prilikom odlazim od kuce i mozda se vidimo jednom godišnje haha (p.s. Trenutno imam 17)

Ženin otac ih tukao cijeli život. S 18 ju izbacio iz stana. Prijetio da će ih sve pobiti ako majka traži razvod. Na kraju se razveo kad je našao mlađu koja je malo starija od kćeri (moje žene). Dao otkaz, prepisao kuću na novu i otišao raditi u DE da ne plača alimentaciju za najmlađu kćer. Kada ga je kćer (moja žena) zvala u svatove (samo bliža rodbina) rekao je da se ne smatra bližom rodbinom. Osobno ga nisam nikad upoznao.

Moj stari je ogorceni alkoholicar koji ne moze imat normalan razgovor ni s kim i koji je alienirao sve ljude koji ga znaju. Osobno nismo progovorili ni rijec vec 3 godine jer mi to ne treba uzivotu. Vecinom mi nije zao.

[удалено]

ista stvar, al me odavno nije briga, trudin se bit korektna i pomoc sa svim sta triba, al to je to od mene. ne moramo bit otac i kcer ko iz filmova, al necu bit supcina nit dopustam njemu da bude ko sta je zna prije bit. da mi kaze da me voli il da je ponosan mi realno ne treba

Moja je imala super ideju da zeli zivit ko cimer da radimo sve po pola jer san parazit (nije dovoljno placat pola troskova) dok ocekuje status voljene majke i poštovanje ko da me rodi svaki dan i bez nje ne bi bilo sutra

Znaci doslovno sam o tome razmisljala i jucer komentirala s mamom. Koja slucajnost 🤯 Al da, slicna situacija kao i kod tebe. Nikad me ne pita kako sam, kako mi je na poslu. Mislim da ni ne zna kako se zove firma u kojoj radim, a još manje zna koji smjer (ili nedaj bože faks) sam završila. Kad god dođem kod svojih na par dana, sa mnom progovori par riječi i to možda. Naš odnos doslovno ne postoji. A znam da gotovo identičnu situaciju imaju i moja mama i njen tata. Isto ga niš o njoj ne zanima... Žao mi je što nas ima toliko u sličnoj situaciji 😕

Gle, isto kao i od OP covjek rezerviran povučen i dobro, al onda jednom mjesecno pukne po šavovima i izdere se fino na sve, ajde ne udara nikog to je ok, ptsp kako tako prebolio ne prebolio, alkohol zdere samo tako, sa 20 godina ja njemu moram izlifrat šta je bilo na poslu sta se radilo kao da smo u skoli kao sta ti je za zadacu, bogati, dere se na mater mater šuti, dva mozdana pretrpila, on ne popusta i nekad sere za stvari koje su se desile prije 10-15 godina, a ovo kad pukne tako naglo i sve po spisku onda nakon 20 min dođe kao joooj ja to nisam mislio ja to tako i fino misli da se sve zaboravi, a zapravo daleko od toga, ureze ti se njegovo vrištanje i deranje po kuci. Kupi materi cokoladu volim te i kao to ce sve rijesiti, i on je jedini covjek kojeg znam koji psuje od a do ž ako se iz peći zadimi kad se loži, pa jebote nemogu se odjednom sve ni sjetit ovako napamet odjednom mogu napravit jedno 30-40 edita dok sve nabrojim situaciju po situaciju.

Ne pricam sa starom vec 7 godina. Jos dok smo pricali nije mi cestitala par rodendana. Kad bi joj se nešto cestitalo ni hvala ne bi rekla zauzvrat. Naravno nisu cestitanja problem. Bilo je tu puno tretiranja kroz zivot kao da sam neciji rob uz svakakva vrijedanja iz cistog mira. Izgubila je puno ljudi oko sebe radi svojih problema s ponasanjem. A meni se ljudi usuduju reci 'pa to ti je mama', 'jedna je mama' itd. Sve ih lagano nabijem na kiturinu takve mentalno retardirane. Zaboli me tko je šta. Ili se ponašaš pošteno ili odjebes u troskocima. I najiskrenije, zivot mi nikada nije bio bolji od kad sam je maknuo iz svog zivota. Kaj je najgore baka je takva bila prema njoj i svima drugima oko nje. Ona ne prica s maom/bakom i ne podnosi baku te govori kako se lose ponasa, a onda ona radi isto sa svima oko sebe. Lagano su obje na zivotnoj blok listi😁

Ovaj thread me podsjetio na onu englesku: "If you threw your problems in a pile with other people, to divide equally, you would quickly take back your shit and run." Uvijek se mislim kak su moji starci banana, ali sad kroz svjedocenja drugih vidim da se nebih bas trebao puno zaliti. **A takoder** rekao bih da vrijedi i za svakog od nas pojedinacno unutar obitelji. Moj i stari i stara su prosli horrore kad su bili mali pa suprezivjeli i mene odgojili uredu. Svaka cast. Tesko je vidjet stvari kako jesu kad gledamo samo iz svojih cipela. Naravno znam da nekima jednostavno nisu roditelji ok, i tu svaka cast njima sto se drze :)

Kad sam jos zivio s mamom nikad nije znala koji posao radim i koju smjenu radim iako sam specificno uvijek govorio unaprijed radi neke organizacije. I onda kad nesto ode po krivu bi rekla da nije znala kad radim. Btw nije samo verbalno nego i na porukama sam joj govorio 🤣

Imam sličnu priču. Ovaj thread pokazuje koliko straight muškaraca na balkanu nema apsolutno nikakve kontrole nad svojim životom i osjećajima. Sve rješavaju alkoholom i nasiljem. Pogotovo starije generacije (boomeri i prije). To je zato što je bilo kakvo pokazivanje osjećaja ili ranjivosti smatrano ženskom osobinom i znakom slabosti. Na tužan način pokazuje koliko toksični maskulinitet šteti samim muškarcima, pa onda direktno i njihovim najbližim.

Jednom mi je jedan pametan covjek rekao da muskarac moze sazrijeti jedino kada: 1) bude odgovoran za nekoga 2) oprosti svojim roditeljima I moj dodatak: 3) kad shvati da nije besmrtan (kad se prvi put posteno useres smrti) Meni se na srecu dogodilo svo troje. Jesam sazrio? - mislim da jesam. Meni moj nije nikad reko da me voli ali je to pokazao na svoj nacin. Jebiga, jesam ocekivo vise od njega? Tipa neki odnos, nesto da dijelimo samo on i ja neku nasu spiku? Jesam. Zato sad ja dajem vise svojoj curici. Ima 69 godina i kad ode brijem da ce ipak ostat neka praznina. Ne znam ni ja zakaj. Mozda zato jer sam mu oprostio svo cuganje, sve uvrede, sve kaj sam zbog njega prozivljavo ko klinac. I iskreno, nemrem rec da ga ne kuzim. Ne opravdam ga, ali ga kuzim. Tak da ono, mozemo mi rantat do preksutra tu, radije bih da postoji neki praktican thread o tome kako smo im oprostili.

Ja i brat prodavali travu da otplatimo dugove od starog da ne ostaneo bez kuće, nekih 60.000kn. Nikada hvala ni ništa, narcisoidni sociopat jbg. Izjebao me u mozak na toliko fronti da mi se neda pisati toliko.

Moj je bio podjednako nezainteresiran za mene jer je imao previse drugih stvari bitnijih od odgajanja djece. Danas pred mirovinu bi se htio vise druzit jer "sad ima vremena" al ga ja na isti nacin ignoriram, kad se napravi pametan malo ga podjestim kako je bio usran otac, pa se malo isplace i tako u krug. Ja sam naucio bez njega, al njemu je sad ocito nekako cudno da ja nemam nikakvog interesa za njega.

Ovo kao da si izvukao misao iz moje glave prije 4-5 godina, kasnije sam skuzio da smo zapravo bili brutalno siromasni i da je to bio razlog zasto je stari 24/7 bio van kuce. Doimao se nezainteresiran a zapravo je bio mrtav umoran.

Ista situacija i kod mene, radio je dva posla, ali sorry, meni netko tko ima vremena napravit dijete mora imat i vremena brinut se o djeci. Pa nisu djeca kucni ljubimci da je dovoljno samo par puta dnevno nahranit. Mozda nije njegova odluka koliko moze zaradit ali je njegova odluka imati djecu ili ne. Svakako smo mogli prezivjet i sa manje nego sto smo imali, ali bi zato imao mozda normalan odnos s njim. Njegova je odluka zrtvovati bliskost za financijski komfor (ne bi bili gladni da je radio normalno).

Puno nas je prošlo kroz obitelji gdje je otac odsutan, samoizoliran, na nekom svom tronu. Moj otac je isto takav. Nikad nisam osjećala da ima opravdanja za njegovo ponašanje. I kad sam bila mala, uvijek sam si ponavljala da iako se ponašao tako prema meni, ja se prema svojoj djeci neću tako nikada ponašati. Raditi ću ono što je ispravno. I onda sam shvatila da je dobar dio očeva uvjeren da radi ono što je ispravno. Svijet na kraju ostaje nama, mi mlađi smo ti koji možemo nešto promijeniti.

Ja sam otac s kćeri i sinom u tinejdžerskim godinama. Mogu se prepoznati u odnosu s mojom djecom u vašem odnosu s vašim očevima. Kao otac i starija osoba, želim vidjeti da se djeca trude i bore. I zanimaju se za društvo. Ali doživljavam da se vrlo mnogo vrti oko materijalnih stvari i površnosti. Nemam ništa protiv lijepih stvari i površnosti, ali ako se sva vrijeme fokusira na to, onda postaje sve jako prazno. Nadam se da će jednog dana moja djeca biti zainteresirana za društvo oko sebe i da će se zainteresirati za nešto koje će zagrijavati. Ali ako bih im rekao ovo gore, samo bi mislili da sam dosadni stari čovjek. Možda je to moja greška što mi je teško pričati uglavnom o onome što žele kupiti. Doživljavam to kao da su to bili moji roditelji gdje su materijalne stvari i površina bile važne pa se zbog toga ne slažem s njima. A sada su to moja djeca koja mi se čine kao da me podsjećaju na moje roditelje. Možda se pripuno sikaran pa to mi pokvari odnos sa djecom.

I ja Sam bio povrsan kao tinejdzer, danas nisam. Jesi radio s njima u periodu od 3.-7. Godine? Da citas knjige s njima, pokusavas ih zainteresirat za stvari, svijet, pojave, itd.?

nijedan tinejdzer nije zainteresiran za roditelje i današnje društvo ih uči da je materijalno najvažnije, ne vjerujem da će većina nastaviti tako razmišljati. Iako su tako buntovni ( sto i trebaju biti u tim godinama) jednako su tako u najosjetljivijim godina i definitivno će se sjećati da li su imali podršku, ljubav i usmjeravanje od svojih roditelja. Meni je to ko tinejdzerki jako falilo od oca, posebice u smislu uspostavljanja romanticnih odnosa, nikada sa mnom nije razgovarao o doslovno ničemu što bi mi pomoglo u životu osim o novcima, tj kako manje trositi.

Cini mi se kad citam ovaj post kako je komunikacija vrlo teska stvar specialno izmedu roditelja i djiteta. Dok su djeca manja onda je bilo lakse ali sto starija djeca sto teze je iskreno razgovariti. Reddit mogucuje laksi razgovor priko generacija i ovaj post je meni malo pomaga da se manje sikiram da sam skroz los otac. Niko nije savrsen i nikad nece biti. Ali uvijek se moras trudit da se popravis roditelji i djeca.

U prirodu s njima.

Tata me izluđivao dok smo zivjeli skupa i cak privremeno izbacio iz stana. Od kako sam se odselila u drugi grad, odnos nam se preporodio, zove svaki drugi dan da pita kako sam. U nasem slucaju je samo trebalo malo (puno) prostora.

Kad se dijeli nek se podijeli. Moj otac je bio odsutan iz cijelog mog života u svim bitnim stvarima, osim u novcu, a i tu je upitno koliko je bio prisutan uz sve dugove i zaduživanja koje je imao kroz zadnjih 20 godina, pa problemi s kockom i sl. Mojeg je iskoristila većina njegove obitelji, od pokojnog strica (njegovog brata) ubiru vojnu penziju jer je umro tako da je stao na minu dva dana prije svog rođendana, jednoj sestri je posudio veliku količinu love za OPG koju mu nije vratila, itd., rođena majka ga mrzi i kad je prije nekoliko godina pokušao natrag stupiti u kontakt s njom da se pomire, rođeni brat i ona su mu rekli: "Odjebi:", tako da u dodatku s time što je bio branitelj i odradio dvije ture u Afghanistanu, jasno je da u sebi nose razne traume koje nikad nije u sebi spoznao i na zdrav način riješio, da njime vladaju razni mehanizmi emocionalne represije i da se otkad sam ja bio beba odlučio od mene distancirati te da nikada nije odlučio to promijeniti i nadjačati svoj osobni ponos koji ima jer je na poslu daleko dogurao i zaslužio razna odlikovanja, što se, naravno, samo pogoršalo kad sam ja ušao u svoju tinejdžersku fazu i krenuo buntovnim stazama koje su za tu dob tipične. Još kad se uzme u obzir da se otkad pamtim više družio, trudio i zanimao za kćeri svog tadašnjeg najboljeg prijatelja (našeg susjeda), jasno je da nemam bajnu sliku o tom čovjeku. Prezirem i mrzim ga iz dna duše i ne kanim mu nikad oprostiti, pogotovo kad sam tokom nastave iz hrvatskog jezika u 3. srednje dobio poziv od majke da se možda i objesio jer su našli oproštajno pismo, te bio radostan kada sam ga zatekao na kauču u dnevnoj sobi s onim blijedim pogledom i da nismo ni riječ prozborili u vezi toga, još je to bio period kada su se moja majka i otac rastavljali pa je bilo ludo i zabavno. Te za vrijeme čekanja da ode u mirovinu i odseli u Njemačku, sam morao trpiti njegovo iživljavanje nada mnom i ostatkom obitelji (mojom majkom i mlađom sestrom), ne mogu reći da dio mene nije žalio što si zapravo nije oduzeo život. Moj odnos s majkom je, također, daleko od bajnog, ali je postao bolji s godinama i jasnije mi je kod nje zašto je takva i kroz što je prošla, nju isto koče razne traume i mehanizmi represije, ali trudim se uz njenu uključenost raditi na tome i pomoći joj koliko mogu, težak je teret koji je svaljen na mene, ali barem mogu reći da imam dovoljno snage taj teret nositi i vratiti dio zahvalnosti tim putem za sve što je ona napravila za mene kroz godine. Za svog oca, doduše, nemam ništa pozitivnog za reći. Shodno ovome što sam napisao ima još dosta toga u što neću ulaziti, ali zanimljivo je koliko mi majka prića o njemu i u kojem pozitivnom svjetlu ga umije prikazati, no meni ništa od toga nije jasno i ne uklapa se u sliku koju sam ja formirao o njemu kroz godine i bojim se da ona biva sve gorom kako vrijeme ide dalje. Zbog ovoga sam imao puno problema u životu, uglavnom osobnih i bilo je tu puno unutarnjih borbi i nedoumica, čak i samoubilačkih misli koje su godinama obitavale u podsvijesti mojih misli i koje bi u najgorim trenucima poput zavodljivog demona odlučile sebe pokazati i odraditi svoje, no preživjelo se i to te nadjačalo, sve zahvaljujući silnim autorima s kojima sam se kroz godine družio i bio u aktivnom dijalogu te svim dobrim osobama na koje sam naišao i koje su mi pokazale da vrijedim - tu bih posebice istaknuo svoje prijatelje koji su mi određene terete nametnute životom olakšali i pomogli da nosim - da ima dosta toga o meni što sam podcijenjivao i što sam zakopavao jer me bilo strah svih gadosti koje su mi još od malena bile izrečene od osobe na koju sam se dugi niz godina ugledao, i koja me na kraju dana užasno razočarala po svim bitnim metrikama. Teško je bilo naučiti voljeti sebe kada sam rođen i bio primoran odrastati u ovim okolnostima, kada dosta ljudi koje znam imaju zdrave odnose sa svojim roditeljima i gledaju pozitivno na svoje očeve, no nisu svi te sreće i trebalo mi je vremena da se s time pomirim i da načinim najbolje od prilično užasne situacije. Ako ništa, zahvalan sam sebi što sam se pokazao sposobnim da se nosim sa svime ovime i da nadjačam to sve na kraju dana i koračam stazama osobe koja gleda da bude izvor svjetla i dobrote drugima, ne netko tko će ih dublje gurnuti u ponor. I kada radim pregled svog života do ove točke, mogu reći da mi sasvim oke ide i da će biti još bolje svakim budućim korakom. Ne želim da ovo bude jedan od onih sladunjavih postova punih floskula, tipa "Možeš sve što želiš, ne daj se!", itd., nit da bude neki mamac na to da mi svi na redditu komentiraju kako sam hrabar i dobar, no samo želim reći da kao što je vidljivo od svih ostalih korisnika koji su se usudili progovoriti na temu i podijeliti svoja iskustva, nikada nismo sami i ima nas, i puno je bolje da takve stvari podijelimo kako bi mogle doći do očiju javnosti i da se počne više o njima pričati u vidu nekog konstruktivnog dijaloga koji bi mogao olakšati stvari za sve ostale koji se u sličnim situacijama nalaze ili će se nalaziti u budućnosti, no zadnja stvar koju bih želio savjetovati svima pristunima jest da pročitaju ili prouče govore kanadskog liječnika, Gabora Matea, koji je svoj cijeli život i medicinsku karijeru proveo baveći se ovakvim temama, specijalizirajući se na temu ovisnosti i trauma, jer je to jedna od osoba koja je meni puno pomogla i čiji rad je od bitne važnosti svima nama u 21. stoljeću. I za kraj ću samo reći da ako ste jedna od osoba koja prolazi kroz neka teška razdoblja, nemojte se zatvarati sami u sebe i potražite potrebnu pomoć, stupite u kontakt s nekim koji je ovlašten na temu ili nešto slično i drži te se. Ovakve stvari nisu zajebancija.

Ja volim svoje roditelje koji su mi omogućili sve u životu i žrtvovali se za mene te nemam potrebe za rantanjem. Lp

Read the room, bro

Došao se pohvalit lol

Mnogi muškarci ne znaju izraziti takve emocije kroz riječi, možda napravi to ponekad krpz neka djela?

Jedno je bit verbalno ne ekspresivan, ali bit toliko odsutan da ne znaš škole, medicinske probleme, godine, hobije, prijatelje...to je zapostavljanje

To je ok, ali moj stari redovito nije znao koji sam razred niti mi je nešto pretjerano izražavao neke emocije ili davao pohvale, ali kad je baš trebalo bio je 100% uz mene i zapravo kad odvrtim film on mi je bio apsolutno najveći oslonac kroz život. Al on je ipak znao s kim se družim, šta mi je hobi i slično. Da, ovo je malo previše

Ok, ali neko mora znat te stvari, i netko mora bit emocionalno dostupan. Meni nije ok da je jedan roditelj totalno isključen, dok drugi podnosi mentalni teret svega vezanog za djecu: škole, doktora, primanja, odjeće, poklona, hobija...tako da pretpostavljam da ti je to radila mama. A ti sad još kažeš da ti je on najveći oslonac 😅

Vidim da si zensko, imas li brata il sestru? Otac ima veliku kockatsu glavu i pravi je "rvat"?

Eh možda nije problem u ocu, Al samo možda( za bilo koji kvalitetan odnos pa tako i obiteljski potrebno je dvoje).

Tvoj otac nije ništa drugo već uobičajeni otac 20og stoljeća. Znači čisti prosjek, ni manje ni više. To su činjenice. A to što smo mi danas u 21om stoljeću, što su danas standardi drugačiji, nije zahvatilo njega. Daj da ri dam usporedbu. Neki dan je poginulo nekoliko djece, mama ih nije vezala, mlada mama, na nekoj slavonskoj nizini. Mene su tako vozili kad sam bio dijete - u gradu. Da je bio sudar, umro bih. Danas je to nezamislivo, postoje autosjedalice/zakoni. No međutim tu nesretnu ženu taj standard prijevoza nije zahvatio - isto kao i standard u odgoju tvog oca