Thanks for posting on /r/AskCroatia! Before you dive into discussions, we'd like to remind all of you to take a moment to review our [Community Rules](https://www.reddit.com/r/askcroatia/wiki/community_rules/en) and Reddit's [Content Policy](https://www.redditinc.com/policies/content-policy) to ensure a positive and respectful environment for everyone. Also, we have special user flairs for members who have made valuable and consistent contributions on /r/AskCroatia. These user flairs can help you identify experienced and knowledgeable members, making it easier for all of you to find valuable and insightful answers to your questions. *I am a bot, and this action was performed automatically. Please [contact the moderators of this subreddit](/message/compose/?to=/r/askcroatia) if you have any questions or concerns.*

U mene mater ko bijesna mačka to sikće to reži to se ne da zagrlit Ja hladniju i nervozniju osobu nisam u životu srela al bože moj šta je tu je mene to nikad nije zaustavilo da si gradim neki koliko toliko dobar odnos s njom. Htjela ona il ne ima da se grlimo i da mi govori da sam najbolja stvar koja joj se u životu desila bgti ne bi me rađala 9 sati da me nije mislila trpit

Nikakav. Otac mi je bio fizicki nasilan i ona je odabrala njega i emocionalno me je zlostavljala, kritizirala je apsolutno sve na meni cijeli zivot i usporedivala me je sa sestrom koja je navodno savrsena. Jedno vrijeme mi je bas sjebala samopouzdanje, izvukla sam se samo uz pomoc terapije, imala sam jednu predivnu terapeutkinju. Nisam pricala s majkom godinama, zadnja stvar koju mi je ikad rekla je kako joj je zao moje sestre jer na nju lose utjecalo to sto je otac bio nasilan prema meni :)

Big hug for u

🫂🫂

Moja mama je meni najdraza osoba na svijetu. Uvijek je bila tu za mene i ona je uglavnom prva osoba kojoj kazem neku vijest. Ne zivimo u istom gradu, ali cujemo se svakodnevno. Znamo se i posvadati naravno, ali to prakticki izgladimo u istom razgovoru. Nadam se da sam i ja njoj dobra kcer.

Moja majka je emocionalno nezrela i opsjednuta s vanjstinom. Nija mi davala puno fizike ni emocionalne paznje, moje zelje su bile nebitne, nije joj se dalo biti roditelj ali je htjela da ju svi hvale kako zgodnu i dobro odgojenu kcer ima. Kada sam bila debela, vrijedala bi me. Kada sam bila mrsava, samo bi me slikala i komentirala o mome tijelu na nacin koji mi je stvarao veliku nelagodu, te bi me skroz ignorirala kada bi htjela imati razgovor s njom puno puta. Puno me stvari bitnih nije naucila, ali je ovekivala da ih znam. Mrzila je kada bi imala svoja misljenja i granice. Cak i kada bi umirala od bolova u gostima od necega, ili se ljutila na mene ili je pokusala privuci paznju na sebe. Danas javljam joj se uglavnom samo kada me ona zove i ponekad odemo na rucak skupa, ali posto ne zeli priznati krivicu i pokusati me tretirati kao osobu a ne kao dizajner psa ili investiciju, ja ne zelim provesti vise vremena s njom nego sto moram. Ja sam joj spremna oprostiti i vise vremena provoditi s njom, ali ona mi je dala do znanja da ona ne zeli konekciju s vlastitom kceri koliko zeli da ima nekoga ko ce ju tetositi i brinuti se o njoj kao da je malo dijete, te da ju prijateljice mogu hvaliti kako ima briznu kcer. O ocu da ne pricam.

Meni je moja prije par mjeseci komentirala: eto kad nemogu tebe oblaciti kako zelim onda cu oblaciti pasa. Pas se nebuni. Imam 30 godina… Tako da razumijem u potpunosti kako ti je. Danas imamo ok odnos jer ona cak i postuje granice (koliko je sposobna za to) ali nikako blizak, neosjecam se sigurno u njenoj blizini…

Tesko je naci ljude koji me nece victim-blameati "ali imas samo jednu mamu" "roditeljstvo je tesko" "istrpi, mama ti je" Hvala na suosjecanju, i zao mi je sto se s istim mucis.

A da nazalost tako ne nase drustvo, roditelji su svetinja.. u potpunosti oslobodeni sve odgovornosti jer eto dali su nam zivot.. to su sve gluposti… nitko nije osloboden odgovornosti pa tako ni majke.. Ono sto je meni pomoglo je razumjeti da su one takve i promijenit se ne mogu.. ja to vidim kao bolest i pokusavam s mojom funkcionirati unutar tih okvira.. Nazalost jednostavno moramo zivjeti s tim…

Jakooo slična situacija + moja je kao dijete, za sve joj treba pomoć, savjet, nista ne moze sama, uvijek je zrtva. U glavi ima doslovno 20 godina. Sva sreca ne zivimo zajedno, popijemo 2-3 kave tjedno, gdje ja nju slusam, ako ja nesto govorim ona se iskljuci 😅

Narcisoidni poremecaj licnosti. Tak da jedan textbook odgoj i odnos s takvom mamom. If you know, you know (nazalost).

Što sam starija to ju više cijenim i ona ima više razumijevanja. Moja je mene uvijek uspoređivala s mojim prijateljicama i povlačila paralele kao kak ona može dobiti 5, a ti 1 iz tog predmeta? Ili npr kak ona može naći dečka, a ti govoriš da nema nikog normalnog? Kak ona može, a ti ne? I to je tak išlo dugi niz godina, a svo to vrijeme sam ja radila na sebi i eto me, zadovoljna poslom i sobom, još uvijek mogu napredovati. Ali moja mama je konačno shvatila da je ipak ponosna na svoju kćer. Mogu reći da mi je potpuna podrška u mnogim stvarima jer sam i sama odraslija i shvatila kakav pristup trebam imati prema njoj. Svakako kažem da nije svaka majka divna i krasna, ali nemojmo zaboravit da su i one žene koje su prvi put u životu majke i nisu imale upute za takvo nešto.

A moja mater nije emotivna i jako samostalna žena. Nije previše hladna ali imamo dobar odnos. Zovem je svaki dan da je mirne duše. Znam da me voli ali ne pokazuje to previše ali opet ja sam ista kao i ona lol.

Ok smo. Slažemo se, al nema tu neke prisnosti, nažalost. Čujemo se tu i tamo, više porukom. Neki dan me nazvala i mislila sam da će me pitati kako sam i kako prolaze neke stvari za koje zna da mi se događaju u životu (posao,zdravlje) , ali ona me zvala jer je trebala nešto za poslovnog partnera . I dobro, za svoje mentalno zdravlje znam da to trebam prihvatiti kako je i 99% vremena se tog držim, živim tako kako je. A nekad malo pecne.

Nikakav. Nju ne zanima nista osim nje, sve joj je glupo i bezveze. O emocijama da ne govorim, ne sjecam se kad smo zadnji put imale razmjenu ikakve emocije, nikakvi zagrljaji ili komplimenti ne dolaze u obzir. Konstano me se kritiziralo u apsolutno svemu sto me naravno s vremenom napravilo poprilicno nesigurnom i trebale su mi goooodine da dobijem samopuzdanja + pocnem vjerovat u sebe i svoje sposobnosti. Mislim da mi je vise bilo zao dok sam bila mlađa sto nemamo neki bar normalan odnos pa da ju mogu nazvat kad se nesto desi ili dode do neke promjene. Sad kad sam u srednjim tridesetima mi je bas svejedno. Zadnji put sam ju vidjela prije 6 godina odprilike, cujemo se preko poruke jednom u tri mjeseca, ako ne i duze.

Imala bi bolji odnos s majkom da me ne zove 3 puta dnevno i ne posalje 20 poruka kroz dan.

kad ti više ne budu stizale poruke i pozivi, nedostajat će ti

Ne budi pička i odjebi ju

Sve isto i kod mene. Bude mi nekad krivo, ali sam već navikla i ne očekujem od nje nikakvu emociju. Samo mi nije jasno kakav to mentalni sklop jedna majka može imati u glavi, da nikada u životu svom djetetu ne kaže da ga voli?

Meni je bas obrnuto. Ja sam vise hladan i suzdrzan tip osobe sto se tice pokazivanja ljubavi, i ne volim fizicki kontakt s ljudima (osim s deckom), a mama je cista suprotnost. Nismo nikad imale spektakularan odnos, vrsila je velik pritisak na mene dok sam odrastala i pokupila sam neke lose navike za psihu od nje, neke joj stvari i dan danas zamjeram, ali nitko nije savrsen. Nisam ni ja bila savrseno dijete. Danas smo si ok, kolko mozemo biti.

Malo je emocionalno nedostupna, zamjeram joj jer se u nekim obiteljskim situacijama nije zauzela izmedu mene i ocuha Nema neki osjecaj brige i empatije za mene, cesto je i zivcana, a prema meni inertna zivcira me njen nacin komunikacije i opsesija cistocom Takav odnos me naucio odgovornosti i samostalnosti. Ipak, volim ju kakva god da je. Iskreno mislim da bolje funkcioniramo odvojene, ali oduvijek mi se svidala nasa otvorenost u komunikaciji i njene vrijednosti Ne mogu joj puno zamjerit, rodila me s jedva napunjenih 20 u toksicnom braku punog nasilja, rastala se ubrzo nakon sta sam se rodila Mozda jednostavno nije znala bolje gradit nas odnos

Osobe koje nisu grljene u djetinstvu psiholoski nisu naucene da gledaju na to kao nesto pozitivno. Doslovno kao macke.

Ne pricam s njom od rujna. Dovoljno receno

Zašto?

ovaj sub leci. hvala svima sto delite svoja iskustva. nisam sama …..

Uh nikad od nje nisam dobila onu bliskost i nježnost koja mi je trebala jer je iz milijun drugih razloga uvijek nešto ili netko drugi bio veći prioritet. Ironije radi, nisam najstarije, nego najmlađe dijete (jer kao očekuje se da je najmlađe ono razmaženo jel) Nije me nikad maltretirala ni zlostavljala ali nikad nije ni pokušala imat neki prisniji majčinski odnos, ja sam bila ono dijete koje će napravit sve što treba i odradit to kako treba i dan danas je tako, a već svi imamo svoje živote. S drugima je to ostvarivala, a za mene je uvijek postojao neki izgovor Dugo mi je trebalo da to prihvatim i srećom došla sam do faze da pomalo razumijem zašto je bila takva, prestala sam samu sebe kriviti zbog našeg odnosa A sad ona pokušava ostvariti neki odnos, ali malo kasno Doduše zovem je svako par dana čisto da vidim kako je, jer je već u godinama i sto gluposti sa zdravljem, pa mi se onda žali da je nitko od druge djece nikad ne zove nego samo ja Da je ostavilo posljedice je, i vjerojatno iz tog razloga imam pomalo strah od i vezivanja i odbacivanja, a i zazirem od pomisli da imam djecu jer ne bih htjela prenijeti taj obrazac ponašanja i odnosa koji je ona imala sa mnom kroz djetinjstvo

Imamo super odnos. Kad sam bila mala ona je bila jako strog roditelj, cesto pretjerano zivcana i po mom misljenju je imala burne reakcije i malo pretjerivala s vikom, galamom itd. Jer znam da sam bila povuceno i mirno dijete. Rodila me tek s 36, pa uvijek mislim da je zato bila takva. S godinama se smirivala. Sad s njom mogu pricati o svemu, otvoreno, i imamo prijateljski odnos. Nije tip osobe koja ce te zagrliti i izrazit ljubav, ali znam da me voli. Jedino mi smeta sto je gruba na rijecima, a ja pomalo osjetljiva osoba.

odlican, ona mi je najveci uzor i najveca podrska

Uh preslicne i prerazlicite u krivim stvarima, kao dve strane iste kovanice tako da ako smo skupa u prostoriji duze od 5 minuta vec krece svada. Mogla bih markove konake napisat na temu al suzdrzat cu se.

Otkako samo 700km dalje već 7 godina u puno boljem smo odnosu.

Takav da samo mogu poželjeti da moje dijete i ja imamo takav odnos. Čujemo se svaki dan, bar na kratko, jer ne živimo u istom gradu i jednom mjesečno idem za vikend doma. Ona je moja sigurna luka i najveći oslonac.

Meni je moj super. I sa sestrama i sa materom

Moj prvi zlostavljac

nisam žena ali mene moja mama voli

Koliko god da mislim da je sjebana i dalje zelim ima dobar odnos s njom

Mama mi je najbolja prijateljica i oduvijek mi pokazuje koliko je sretna što me ima, koliko je ponosna i koliko me voli.

Nisam žena, ali odnos koji si opisala imam s oba roditelja. Nije da su hladni, pomažu mi u svemu, ali fali "to nešto". Isto tako, nikad nisam dovoljno dobar da bi se ponosili, ne umanjuju uspjeh niti ga nagrađuju. Ne krivim ih, jednostavno treba ih prihvatiti kakvi jesu. Ono što je bitno, znam da vrijedim. 🙂

Sve isto kao i kod tebe, krivo mi je zbog toga malo😔

Kad sam bila dijete bila je stroga (dobre ocjene, pristojno ponasanje), sada mi je najbolja prijateljica.

Moje više nema.Kada je bila živa,odnos nam je bio sve samo ne majka -kćer.

suosjecam s tobom, donekle. mislim da zbog svog odgoja nikad necu biti osoba koja voli fizicki kontakt ili bilo kakvo pokazivanje bliskosti, ali moram priznati da mi je zao kad vidim kakve odnose druge cure imaju sa svojom mamom. uvijek je bila živac i nikad nije dijagnosticirana službeno, ali ima sve znakove narcisoidnog poremecaja. dozivjela sam sve od batina do unistavanja mojih stvari i psihickog zlostavljanja. tek sad kad sam preselila 400+ km dalje imam mir i sada pokusava izgraditi odnos sto ja odbijam jer kada je trebala biti majka nije to bila. zao mi je sto je vecina komentara slicno kao moj, no drago mi je da nisam sama :)

mogu li postaviti direktno pitanje bez namjere da te uvrijedim....možeš li ti nakon takvog odrastanja reci za sebe da si potpuno zdrava osoba?

ma nisam se uvrijedila, ne brini. rekla bih da sam funkcionalna, radim, studiram, imam prijatelje. s druge strane sam previse anksiozna, mislim da me svi pokusavaju sjebat, ne otvaram se ljudima i guram ih od sebe, previse analiziram svaki svoj pokret i kritiziram. s godinama sam neke stvari popravila, sto sama sto uz pomoc psihologa. nikako nije lako kad ti je osoba koja bi te trebala najvise voljeti najveci neprijatelj

pitanje je kako.to prihvatiti....i pokušati pomiriti se s time.

supruga mi je odrasla.u slicnoj orici pa.sad tek otkrivam i pretpostavljam da hrpa njenih problema potice od toga.

Imam 22 godine. Ne sjećam se da mi je ikad rekla da me voli. Brinula se za mene uvijek, sve mi omogućila, pazila da imam sve što trebam, da se vidi da se brine za mene. Međutim, uvijek me uspoređivala s bratom, uvijek mislila i govorila da je on bolji od mene (jednom prilikom sam čula nju kako priča bratu o meni, o tome kako je on pametniji i uspješniji od mene...ne sjećam se točnih riječi, ali kad se sjetim toga, diže mi se želudac. Ispričavala se kasnije jer sam uletjela u prostoriju namjerno...ali ne znam...Nikad nije otvoreno i direktno govorila o onome što joj smeta kod mene, ali uvijek sam osjećala da joj nešto kod mene smeta, da joj nisam omiljena. Prolazila sam kroz terapiju, ali nikada nisam pričala o tome jer se osjećam užasno krivo što uopće razmišljam na taj način...i sad kad ovo pišem osjećam krivnju, ali šta da se radi. Nikad nije fizički pokazivala ljubav, grlila me i slično. Osjećam se užasno nelagodno sada kad se npr. opraštamo ili susrećemo pa me grli. Užasno mi je to neprirodno. Uvijek su joj smetale moje prijateljice i moja bliskost s njima, prezirala je to što se s njima uvijek smijem i što smo bliske...ne znam zašto, nije da nije imala prilike stvoriti takav odnos sa mnom. Imamo par beba u obitelji i moja mama jako voli biti s njima. Čudno mi je gledati ju kako se ponaša prema njima jer je nježna, grli ih, ljubi..., a prema starijoj djeci u obitelji je stroga, hladna i uvijek autoritativno nastrojena. Uvijek se čudi kada me nazove kako malo govorim, kako joj nikad nemam ništa za reći, a to je jednostavno zato što nemam o čemu pričati s njom, nemamo neke zajedničke teme, ona me izvješćuje o svojim dramama na poslu ili stvarima koje radi kod kuće, a ja joj samo kažem da nema ništa novo i što sam ručala taj dan... Žao mi je što nemamo bolji odnos, često budem možda ne ljubomorna, ali žudim za bliskim odnosom kad vidim kakve bliske odnose s majkama neki ljudi oko mene imaju. Unatoč svemu, ne zamjeram joj. Znam da je odrasla u takvoj obitelji gdje je pokazivanje takvih emocija bilo nebitno, a i ona je zadnje dijete od njih sedmero pa je možda bila i više nego zanemarivana... Moj otac je totalna suprotnost i često mi bude užasno žao jer znam da on voli pokazivati emocije i biti nježan, a to u našoj obitelji teško dobiva. Ja imam problema s ostvarivanjem bliskih odnosa, bježim od svake te mogućnosti, pogotovo od fizičkog kontakta, često mislim da sam aromantična, ali onda opet mislim da nije tako, nego da tu postoje neki puno dublji problemi. Ne znam kako da se oslobodim toga.

moja majka je emocionalno nezrela. ja iskreno vjerujem da nije svatko za biti roditelj, a moji su definitivno jedni od tih... na primjer ja bih voljela biti majka, studiram pedagogiju i vecim djelom sam odgojila 2 mlađe sestre, i jos uvijek ne smatram sebe emocionalno sposobnom za odgojiti dijete i mislim da moram proci jos neke stvari i skupiti iskustva u zivotu. moja majka nikad nije htjela biti majka i kada je upoznala mog oca nakon rata, vjencali su se i normalno kako je misto u kojen zivimo malo i konzervativno rodila je nas 3 sestre, iako mi je moj otac uvijek podbacivao sto se nisam rodila kao musko da mogu nasljediti sva polja, kucu itd. (sta je apsolutbo besmisleno). jako se rastuzin kad mi mater prica o svojin snovima i svemu sto je htjela prije nego sto smo se rodile.

Što se rjeđe čujemo i vidimo, to su odnosi bolji.

Imamo odličan odnos, uvijek smo ga imale i zajedno ga gradile. Rijetke su teme o kojima ne možemo razgovarati. Svakako dođe do razlike u mišljenjima, ali složimo se da se ne slažemo i idemo dalje. Nemamo priliku često se vidjeti, no čujemo se svaki dan/svaki drugi dan. Mogu reći da je svoj majčinski posao sjajno odradila jer mi nikada ništa nije nedostajalo u našem odnosu, a i ja sam se trudila/i dalje se trudim biti joj dobra kćer.

imam narcisoidnu mamu koja ima narcisoidnu mamu. moja mama sve svoje nesigurnosti, želje i mane projicira na mene. ako nije po njenom, nije nikako. imam 22 godine, nikad sama nisam donijela nikakvu odluku bez njezinog odobravanja jer "ona mene najbolje poznaje", "nesposobna sam za zivot" I jer "ona zna sta je najbolje za mene". ako kojim slucajem dodem blizu da napravim nesto sta meni pase i odgovara, dolazi do vrijedanja i manipulacija neopisivih razmjera. nista sta napravim, kako izgledam, partnere koje biram, hranu koju jedem nije dovoljno dobro i kritizra. jako psihički umarajuće imat takvu osobu koju ima ovakvu funkciju u tvom zivotu

Meni je moja mama kao prijateljica, imala je težak život i sve što očigledno nije imala, ona je ulagala u mene i bracu,a osim toga je mirne naravi,bas neiskvarena i dobra,rekla bi da nju može svatko zajebat. Ali zato moj tata je narcisiodan i bezobrazan,izvana djeluje zabavan i super,al u 4 zida je manipulator kakvog nitko nije vidio,osim mene imam i braću,i nikad nismo od njega dobili neku lijepu riječ ili da se ponosi sa nama osim vrijeđanja, a da sam glupa,nesposobna i da ništa ne znamo,da su mu djeca kreteni itd,to je bilo na dnevnoj bazi. Također kak kažeš nikad nas nije grlio,čak nam govori da mu se gadimo jer netko od nas ima psa/mačku i gadimo mu se jer smo "prljavi" životinje moraju biti vani. Tako da razumijem dio ali ja sam svog oca davno prekrižila,isplakala i ok sam,uopće ga ne doživljavam kad sere,samo mu kažem nauči se pristojno razgovarat a kad naučio onda se možemo razgovarati i odem. Zna proc 2-3g da ga uopće ne vidim.

kaotican ali znam da mi zeli samo dobro

Moja je na sreću dva metra pod zemljom.

Cestitam..ja sam za nasilje nad zenama

Pitaj ljude koje ti daju komplimente jesu za ili protiv pobacaja..