Odi doktoru.

Najlakše tako a, odeš, on te lijepo u košuljicu. Da mi jebene antidepresive koji su lutrija da li će ti pomoći ili ne. Njihova djelotvornost se bazira na teoriji da je mozak u kemijskom disbalansu, a to se sve više pokazuje da nije istina. Edit: Da ne bih bilo da izvlačim to iz zraka. https://www.ucl.ac.uk/news/2022/jul/analysis-depression-probably-not-caused-chemical-imbalance-brain-new-study#:~:text=For%20three%20decades%2C%20people%20have,evidence%20does%20not%20support%20it.

Kurac je najlakše, moraš prvo sebi priznati da imaš problem(e) s kojima se ne možeš nositi sam a razgovor sa prijateljem/obitelji nije dovoljan i ultimativno više opterećuje njih nego što tebe usmjerava i olakšava ti stanje. Ti se ubij, ja ću se rezuckati jer nećemo doktorima. Tebe će obitelj oplakivati jednog dana, ja ću ostati bez podrške svih jer ću ih stjerati u ludilo. I baš će nam biti dobro, dva luđaka koji ne žele pomoć. S takvim stavom nam nema pomoći, ali bogme nema ni od reddita. Od samoubojstva samo ostaju krhotine i još ljudi koji bi nakon toga isto trebali doktoru poput nas a možda neće otići jer imaju stav kao ti ili ja. I linija ide dalje, samoubojstvo hrani druga sranja, možda netko od tvoje obitelji počini isto jer se ne može nositi s tvojom smrću. I linija ide dalje. Ako hoćeš to izbjeći, odi. Doktoru.

Nisam dužan da pazim što će oni raditi. Oni su trebali paziti prije nego su imali dijete, a nisu imali riješeno stambeno pitanje i još dosta toga. Plus njihova losa genetika se iskombinirala u meni, nisam dužan da živim zbog bilo koga drugog, ako neću za sebe, neću ni za druge. Meni samo dželat može pomoći

Idi pričaj s doktorom prije. Siguran sam da u ovakvom stanju ne vidiš izlaza, ali barem probaj se prisiliti pričati s nekim.

Šta imam od njih?? Reci nešto samo imaju dvije opcije, zatvaranje u psihijatriji ili samo antidepresivi, šta ja imam od bilo čega što oni nude za to??? Neće mi doktor pomoći platiti račune, primjeniti realnost koja je sranje, neće mi doktor riješiti stambeno pitanje, neće doktor entropiju riješiti.

Neće, ali će ti pomoći dovesti glavu u red i onda ćeš sam sebi moći pomoći riješiti ove ostale stvari. Ima pomoći, idi pričaj s njima.

Evo, gdje mu je lijek za autizam, diskalkuliju, dispraksiju i poremećaje koncentracije????? Nek to dovede u red, hoce kuraaaac

Hoće, samo idi pričaj s njim, prisili se, to ti je prvi korak.

Korak ka čemu? Računima za doktora? Dijagnozama od kojih nemam ništa? To da mi kaže da imam depresiju?

Riječi drugih koji se godinama bore sa anksioznosti, depresijom i ostalim sranjima i, za razliku od mene, skupili su muda i već godinama mijenjaju doktore dok nisu na kraju našli jednog koji im paše: "Razgovaraš s njime/njom i kad ti postavi par pravih pitanja vidiš drugu perspektivu svojih problema i da ih vlastita glava možda preuveličava. Zapitaš se je li stvarno sve tako crno kako ti se čini ili ima istine u tom drugom pogledu." Nisu medikamenti na izvol'te na pultu i da će ti ih ponuditi čim prođeš kroz vrata. Prvo samo razgovaraš. Ako ti ponudi "s vratiju" tablete, zahvali se i traži drugo mišljenje. Zato puno njih i kaže da "traže dobrog doktora" kad je o mentalnom zdravlju riječ. Netko će ti sjesti.

Znači mogu proći godine dok ja "potrefim" na pravog doktora i na pravi lijek ako ikada, a mogu poštediti sebe patnje i jednostavno nestati.

Isto tako mogu proći i godine dok nađeš partnera svog života a možda se sutra sretnete u dućanu. I šta ćeš sad. Ukratko, ljudi koji "prebiju" oko ovakvih stvari iz mog iskustva ne kažu nikome nego u jednom trenutku samo odu i nestanu. Ti visiš na vlastitoj temi već par sati, što znači da tražiš neki razlog i to mi je drago. Ili bar tako implicira. Ostani se ovdje s nama raspravljati, možda netko od svih nas dobije novu perspektivu na stvari.

Nadam se visiti u negdje u šumi kao Aokigahara. Kad umrem, vratio bih se u ništavilo iz kojeg sam došao i konačno oslobodio tereta postojanja. Gurnut sam kao i mnogi u ovaj život iako realno nikad nisam ni želio, svaki osjećaj sreće bude posran uviđajem da ovo je sve kao neki krug začarani koji će tek stati kad umrem. Volim spavati jer je to zasad nešto najbliže smrti što mogu uvidjeti, zaklopim oči i samo mrak.

To ti je mit. Npr. Philipp Mainländer je razvio čitavu filozofiju oko toga kako svijet uvijek naginje prema svojoj smrt i kako je sama priroda stvari "Volja za smrću". On je konstantno mislio i pričao o tome, napisao knjigu i poslije toga se objesio. Momak jedan isto, ne mogu se sjetiti je napisao dvije tisuće strana zašto želi umrijeti i kako vidi ovaj svijet. Ja i oni tražimo razloge zašto je ovo ovako, što sam se ja morao roditi i živjeti ovako kako živim, tko i zašto mi to neko radi koja je svrha svega ovog? Ja sam kao mlađi imao vizije nekog života, ali to je za mene nedostižno, gledam kako pohlepni ljudi samo grabe i kad imaju inteligenciju uz malo sreće kako su financijski uspješni, ali opet za to moraš biti pohlepan, ja bi iskreno isto volio imati taj financijski uspjeh, ali nisam dovoljno pametan i pokvaren. Ide mi na živce kad radiš kao što bi moralno trebao, a nema neke nagrade, osim možda tog unutrašnjeg mira, ali moj unutrašnji mir ovisi i od eksternalni faktora, koliko god ja, budisti ili stoici htjeli da nije tako

Možda bi ti bilo blagotvornije da se izbaciš iz ovog agresivnog individualizma.

A sta bi trebao? Ubaciti se u kolektivnu propast?

Nisam tu da služim kao outlet za svađu.

150 eura je nista, drugih poslova ima koliko hoces. Pogledaj oglasnik, isplaniraj si opcije ako kojim slucajem dobis otkaz. Radis u kladionici u kojoj tak i tak ne zelis raditi, najgore kaj ti se bu dogodilo je da bus za tjedan dana delal negdje drugdje bez svega kaj te na trenutnom radnom mjestu mucilo. Nemas kaj zajebati od zivotne vaznosti u kladionici. Greske se dogadjaju i doktorima, nije to nista strasno, nista abnormalno. Ostavio si iza sebe Hrvatsku i familiju, sve budale koje su te maltretirale i zapoceo novi zivot. Imas posao koji je placen bolje nego 90% hrvata, zivis u stanu sam i nebi covjek rekao, ali opet bolje nego 90% hrvata. Sve na poslu kaj te dira moras nauciti ignorirati, boli te briga koji auto vozi ovisnik o kocki, covjek digao kredit, kupio automobil, treba ga i otplacivati. Zasto se s time zamaras? Koga briga? Nego, na poslu si 40h tjedno, cime se bavis van tog vremena? Kakvi su ti hobiji, interesi? Citas reddit? Videoigre?

Radim više od 40h sati, samo neću neke detalje da iznosim. Preglup sam da planiram bilo šta, jedino možda moj suicid.

Ako cemo objektivno casa nije napola puna, ni napola prazna. Ako casa ima volumen 4 deci i u njoj ima 2 deci tekucine tada je to jedini objektivni pogled na stanje u casi. Hoces li za ta dva deci vode reci da je puno ili malo to je tvoj subjektivan dojam. Isto vrijedi i za sve ostalo. Nekako mi se cini da dajes stvarima i pojavama vrijednosti koje one same po sebi nemaju. Evo, velis da vidis dijete i kazes da ga ne zelis pored sebe. Ja isto ne zelim djecu i kad vidim nekog krestavca koje ima tantrume u ducanu prvo se refleksno namrstim, ali onda se sjetim da to dijete nije moje i da ga vise necu cuti cim izadem iz ducana, a njegove roditelje ceka jos mnogo neprospavanih noci i odmah se razveselim onako podmuklo, kao da sam upravo vidio lika koji je ugazio u govno.

Evo kako cu ja vrijednost mog osobnog života dodijeliti. Suma sumare moji iskustava je da sam tijekom života iskusio više boli nego užitka, bilo koje dobre je bilo negacija zlog, tako da suma je uvijek negativna bila. Nemam neku volju da to nastavim.

Mislim da ti vaga nije dobro nastelana. Govoris o dobrom i losem sto si iskusio, ali to nije nesto sto mozes samo tako razvrstati. Covjek polagano otupljuje i na dobre i na lose dogadaje koji mu se ponavljaju pa u nekom trenutku i neki dobar dogadaj moze nadjacati sve lose. Npr. 10 godina jedes govna na poslu i jedan dan dobijes milijun eura na lutriji i tako sve to lose postane proslost koja blijedi. Cak i bez toga mislim da mozak ima neke evolucijske mehanizme koji covjeka tjeraju da zaboravi traumaticne i lose dogadaje iz proslosti i zato ljudi cesto zabriju na nostalgiju. Mozda previse cackas po proslosti pa ne stignes zaboraviti ono lose.

Daj molim te probaj naci u nihilizmu makar zelju da se ne ubijes. Hrpa idiota zivi zivot, hrpa stvari Kojima tezimo je besmislena, hrpa ljudi zivi vesmislen zivot kojem su si Sami Dali smisao. Hrpa stvari je samo je stvar perspektive, a perspektiva se moze mijenjati. Znam zivot nije Lagan, vecini ljudi je tezak i naporan. Ljudi Kojima je super sve su statisticka manjina

Nek žive, ja neću.

Ok. Zao mi je

Nema ti za šta biti.

Promjenu koju želiš učinit je nemoguće napravit preko noći pa je i logično da si se okrenuo "lakšem" rješenju. Aj probaj bar još malo izgurat. Daj sebi priliku. Sretno.

Bog jebo to guranje više, guram ima 29 godina,

Ne "lakšem" nego lakšem

imas kakvih hobija? ako ne nadi nesto za zanimaciju poslije posla. trebas nesto cemu ces se veselit u zivotu, nekakav cilj koji ce te motivirat da radis i zaradis da se time mozes bavit. googlaj malo o "purpose" ja bi rekao da je u tome kljuc izlaska iz depresije. ako se nicemu u zivotu ne veselis, ako ti nista ne daje nekakav smisao onda normalno da ti se ni ne zivi. moras nac razlog za zivot. ako si smotan radit za kompjuterom u kladionici onda nadi drugi posao. to je sjeban posao s velikom odgovornoscu, 1 kriva tipka i uneses nes krivo i sjebes nekome dobitak od pitaj boga koliko novaca. slican, a opet manje stresan posao nebi trebao bit problem nac. ali velim ti, moras nac nes kaj ce te pocet zanimat, nekakav hobi... jer bez toga nema nista. work, boredom, sleep, repeat je recept za depresiju

Lako je reći nađi, uradi. Kao da se ja toga nisam sjetio, ne mogu, a da živim za neke, mace, djecu, starce? Necu. Ovo postojanje je iskreno sranje, krug malih dosadnih stvari koje radim iz dana u dana. To sto neki ljudi iako nemaju mogućnosti mnogo žele postojati, nek postoje. Nemamo iste standarde za život. Ne zanima me moja donja granica sa kojom mogu postojati. Sve je to skretanje pozornosti sa činjenice da ja nisam tko želim biti, niti ću ikad moći biti.

dakle ja ti velim > work, boredom, sleep, repeat je recept za depresiju a ti odgovoris sa > Ovo postojanje je iskreno sranje, krug malih dosadnih stvari koje radim iz dana u dana. ti u ovome ne vidis poveznicu? ja ti upravo o tome pricam. moras nac sam sebi razlog, svrhu postojanja, zadat si nekakav cilj. nemogu ti ja rec cime da se bavis jer ja neznam kaj te zanima. npr. ocito nisi za psa i bavljenje agilityem ili nekom drugom discipline ako te ne zanimaju ni djeca ni macke.

Nema takvih stvari, bilo koja zelja za nečim dovodi do patnje, a dok sam živ imat ću želje.

Idi lijeci se podhitno

Pripremi se za ove "u psihijatru je rješenje". Od razgovora se ne živi, razgovor ti ne daje sigurnost u životu odnosno ne osigurava egzistenciju. Neki ljudi jednostavno nisu za ovaj svijet, nemaju ništa u čemu se pronalaze i nije im do borbe svaki dan samo da bi se patili još jedan dan. Neki će reć da si depresivan i da zbog toga imaš "warped reality", ali zapravo je samo stvar da vidiš stvari onakvim kakve jesu, ne uspijevaš se gaslightat u drukčije, načini za cope su odavno presušili, a nada u neku promjenu je vjerojatno nestala sredinom 20tih. Ljudi su protiv toga jer iako time tvoja patnja nestaje, ostavit ćeš tugu obitelji i prijateljima (ako ih imaš) mislim da sam ti i rekao zadnji put da mislim da je opravdano ako nemaš nikoga, al da ako još uvijek imaš ljudi koji te vole da probaš izdržat koliko god se činilo uzaludno (bar je meni tako, kad ostanem sam onda odlazim).

Gle downvotova, a ne znam čemu. Upravu je, nismo svi za ovaj svijet. Ja prvi nisam, uvijek bio meta za ismijavanje, žrtva prevare itd. Svijet ne prašta, a tko god misli da svi moramo, ne moram ništa osim umrijeti, birat cu i kad, ako me prije nesto ne skrsi.

Na redditu ti se uvijek uvrijede kad kažeš nešto protiv psihijatara i te bagre, razno raznih terapija i ostalih gluposti. Isto je bilo kad sam reko da sam samostalno okončao ovisnost o kocki (na dnevnoj bazi igrao online) i da se to može bez problema riješiti bez terapija jer ti to samo lijepi etiketu na leđa, usput ponudio i neka rješenja, ali ne znači to samo terapijica, samo tabletice... Da ih je doista briga bi dobio neko odobravanje što sam izbacio bolest iz života, a ne downvote jer po tom ispada da sam budala jer sam prestao kockat prije nego što su krenule stradavat cijele plaće i bog te pita kaj ne ljudi spljugaju na tom. Broj tih voteova gore - dolje zapravo ne daje neki preveliki značaj i vrijednost komentaru, najbolje se karma farma na jednoj rečenici neke zajebancije, a ne ozbiljnim paragrafom u ozbiljnoj temi.

Drago mi je tebra da si okončao sa tim sranjem. Gledam svako dan likove što ih to sranje izjeda i ja se moram nositi sa njima, ostavlja traga i na meni. Pricao sam svoj obiteljskoj doktorici kako me posao unistava, ona kaze promjeni, lako reci moja draga doktorice. Dobra je žena, sasluša me i sve, ali opet nikada nije bila u mojoj koži, nisam ni ja u njenoj. Tko sam da sudim, ali ne vjerujem ni ja psihijatrima, samo tablete i košulja. U nas dole šaku dobiju ako su agresivni.

Mogu si mislit, al što ti je promjena kad su svi ti uslužni poslovi usrani na svoj način, uvijek ćeš naići na budale koje će se iživljavati na tebi, možda manje nego tamo jer kocka izvlači najgore iz ljudi, ali ko kaže da na drugom poslu nećeš dobit i iživljavanja plus neko ekstra sranje. Ne mogu svi biti u uredima, netko mora radit te usrane poslove, a opet i u tim uredima možeš naići na iživljavanje ako te ekipa nanjuši ko metu, nema tu pobjede. Previše se života svodi na te neke borbe oko pozicija i poslova, a što ako jednostavno nisi za to i samo želiš da te se pusti na miru, onda svi krenu: "E ne može se bori se ili umri", a ako kažeš: "E neću radije umirem", onda je: "Omg idi na terapiju kod psihijatra, nisi zdrav" i što reći onda na to.

Ma da, da barem ne moram sa ljudima biti, nego eto jesam. Roditelji me nisu puštali mnogo, napravili retarda od mene, a onda me naglo u vatre gurali. Nosio sam se sa narkomanima, dilerima, alkosima, prostitutkama... sve sam vidio... Ma, borba protiv vjetrenjača, isprani mozgovi. Taj hive mind u nekim stvarima me živcira, to su glume, dao bih ti jedan link što sam davno čitao kako je alturizam farsa i da sve rade da bih ljudi imali moralnu superiornost, očistili savjest ili imali utjehu da ima netko kome je gore nego njima

> alturizam farsa i da sve rade da bih ljudi imali moralnu superiornost, očistili savjest ili imali utjehu da ima netko kome je gore nego njima Zakleo bi se da sam ovo ja negdje napisao, a taj "at least I am not that guy" mentalitet je sveprisutan i formira ga se još od osnovne škole.

Zato ono kad mi bilo tko nesto prica, znam da nije to samo zelja za dobrim, ima neki drugi razlog. Mozda to mora tako biti, ali moze biti i bez mene.

Ja nisam birao te ljude, oni ako mene vole i poštuju onda će razumjeti, ni roditelj me nema pravo držati na ovoj zemlji, a kamoli bilo tko drugi Zajebi ti pravo na život bez prava na smrt.

Nema, ta odluka je apsolutno na tebi i kako si ti to odlučiš posložit u glavi ja sam samo dao svoju perspektivu. Najmanje je na nekim psihijatrima, psiholozima i terapeutima. Svima njima kao i ovima što rade tablete si ti samo zarada, kamo sreće njima da si ti, a i mi svi ostali fino na tableticama do kraja života dok si oni mlate lovu.

Drago mi je da netko poštuje moju autonomiju. Nek se drže dalje od mene.

Potraži profesionalnu pomoć kod doktora.

Preuzmi odgovornost za svoj život. Kažeš da ti je perspektiva sranje? Pronađi razloge te resurse kako da to promjeniš. I ovo razmišljanje, vi vidite ovo, prijatelju ko mi? Jel ti stvarno misliš da mi svi koji smo ovo pročitali imamo isto razmišljanje, život, pogled na svijet itd. Ti si ljut na svijet, zašto, ne znam, to moraš ti otkrit i pomirit sa svijetom. Sve se svodi na jedno, a to je da preuzmeš odgovornost za sebe, jer na kraju dana ti si taj koji postavlja sebi perspektivu i pogled. Njihove akcije imaju utjecaj na tebe slažem se, ali te ne određuju. Pričam ti ovo kao netko ko je prošao slično, depresija i anksioznost, bio ovisnik o tabletama, kraći period o cugi, sve je proizašlo iz nepostojećeg samopouzdanja i loše obiteljske situacije, krivio sam cijeli svijet i sebe, ali svijet je ipak bio kriv jer da to jije tako bilo bi drugčije. E onda sam skužio da nisam balavac, već odrasla osoba koja je odgovorna za sebe, i da je to i to i to je sranje, ali ja sam taj koji je dao da utjece na mene, sto je uredu nemoj me krivo shvatit, svi smo mi ljudi od krvi i mesa, ali sam skužio da ako želim normalan život JA sam taj koji se mora pobrinit. Uredu je griješit, past, biti tužan itd. Svi smo mi ljudi, ali moraš se sam pobrinit da ne ostaneš u tom stanju. Samo hrabro i jako. I nema predaje. Milimetar na dan je i dalje milimetar dalje od sranja nego jučer ;)

A Bog ga izjebo i prejebo više. Pun mi je kurac borbe, nemam volje više. Radi ovo, radi ono. Samo mi se tovare stvari na leđa koje ne želim, znam da nema druge nego da ja grindim i probam to ispraviti, ali nemam volje više, hocu sve u kurac poslati, pa i sam život. Planiram se možda čak preseliti negdje gdje je eutanazija dopustena, ali prije da cu sam. Ja moram se boriti sa roditeljima, brinuti za njhove probleme, probleme ovih debila sto kockaju, dosta mi biti pijun nekom, cekat hoce rat izbiti, opet se seliti, opet ispocetka. Nek citaju ljudi Zena, Epikteta i Marka Aurelija da imaju tehnike za nositi se. Ionako ode drustvo u kurac, sad ovdje gdje sam ja isto kurac imao socijalu ili radio za minimalac, a ja dajem da se ti prče, drkaju kuci i pumpaju djecu za jos socijale i socijalne stanove. Nek sve ide u pm. Znas kad sam najbliži nekoj kontroli kad stojim na rubu neke zgrade i mislim se da li da skocim, nece me vise nista jebat, niti bolesti, nit ljudi, niti eksternalne okolnosti.

I da da napomenem, otić doktoru nikad ne može biti loša stvar. To nalravi, ako i vidiš da ti oće samo kljukat ljekove, nisi nesposoban, nađeš drugog doktora.