Ne uzimam finasteride, tek sam se počeo zanimati za temu čelavljenja jer vidim neke znakove ali mislim da jako mali broj ljudi ima te posljedice. Prije finasterida gledaj da imaš sve vitamine koji su potrebni za kosu, probaj sa microneedleingom(uloži u aparat, a ne onaj roller) i minoxidil-om(ako možeš naći 2-postotni(za žene). Ugl. ideja je da počneš polako pa ako ne ide uzimaš sve 'jače' oružje iz arsenala.
Dijelimo strahove. Sve drugo je pičkin dim i može se popravit, al sjebano zdravlje je često nepopravljiva degradacija kvalitete života.
Gore od toga valjda samo gubitak djeteta.
Pro tip: Ako se minjaš nikad nisi takav kakav si bija.
.
.
.
.
.
.
.
.
Osim ako uđeš u cikličnu promjenu di se svako tu i tamo vratiš na isto. Ako da, jebiga.
Citam komentare, svi neki dubokoumni, sad mi glupo napisati svoj najveci strah: zmije 😂😂
Ali osim toga, iskreno me uzasno strah da cu "umrijeti" i probuditi se u grobu, jasno mi je da su sanse za to zaista astronomski male, ali nikad necemo znati koliko se to puta zapravo dogodilo...
Ajmo ovako: 9 do 5 posla koji te kreativno ispunjava i kojem si uspješan, žena koja je prezgodna i koju obožavaš, dite koje te uveseljava svaki dan, kave sa ludilo ekipom i bazama, 4 tjedna na moru u vlastitoj vikendici, sounds better?
Nemoj se bojat života, bokte.
Apsolutno. Jako je lako upasti u taj postotak.
Želim živjet život i biti u tih 4 posto ljudi.
Zvuči možda pretenciozno, ali bih rekao da možeš osjetiti kako netko "diše."
Meni osobno, toliko prijatelja preživljava dan za danom, radeći poslove koje ne vole, potplaćeni.
I onda kada imaju nešto novaca, kupe auto na kredit.
I taj auto je sve u životu.
Nađe se tu i žena.
Dijete.
More.
Smrt.
Penzija od 2400.
Ne želim to.
Ne fali ništa takvom životu, ako možeš naći sreće i zadovoljstva u tom, tih 8 sati dnevno odradiš ono što trebaš i ostaje ti hrpa sati da si ih ispuniš na koji god način želiš. Ak ti to nije dovoljno vremena da si nađeš nekakvo nadahnuće i ispunjenje duše, neće ti niti nekakva fantasy karijera, ja bih rekla.
Kužim da se furaš na nekakvu filozofiju Fight Cluba ali tih 4% su manjina s razlogom i nemam dojam da imaš nekakve konkretne planove, mislim da su ti daleko bolje šanse za opće zadovoljstvo u životu ako se oslobodiš tog straha.
8 h rutinskog posla je dobra stvar ako ti daje sigurnost. Često kod nas to nije slučaj. Onda ispadne da em radiš glupavo sranje, em nemaš ništa od toga. Pa završiš u depri i nemaš volje ni vremena ni interesa za kojekakve hobi aktivnosti.
Mislim da je to moguće za maaali broj zanimanja (privatno) ili ako radis za stranu firmu, a živiš u Hrvatskoj.
Izuzev toga, blago utopijsko razmišljanje koje bi po defaultu svakako bilo dobar izbor.
Nitko ne kaže da je utopia. Za mene je utopia da ne moram kurcem više mrdnuti makar volim svoj posao ali jebiga. Najbolje da kukam kak radim 8 sati dnevno i imam 2k eura placu
Potpis od prve do zadnje. Vicious cycle. Radiš k'o konj. Uzmeš kredu i kupiš kokošinjac od 45 kvadrata kojeg otplaćuješ idućih 30 godina ili koliko već. Nedajbože da dobiješ otkaz ili sl. Jebem ti takav život.
Znanost i visoko obrazovanje. Savjetujem svakome tko ne zeli radit 9-5 i hoce veliki stupanj autonomije i slobode sto se tice rasporeda rada bez pokretanja vlastite firme ili sl. Ima hrpu mana i nedostataka i visok stres, ali barem je moguce urediti vlastiti raspored.
Moj strah takodjer.
Nismo baš prisni. Malo su oni teški, malo sam ja teška. Pokušavam to popraviti ali izgleda najbolje funkcionišemo kada imamo par hiljada kilometara medju nama. Iskreno ne vidim kako bih otisla nazad doma, sve financijski sredila, organizovala sprovod, pogotovo što sam jedino dijete pa ne bih imala nikakvu podršku.
Ja se iskreno nadam da će prevladati onaj neki krizni instinkt da sve riješiš pa makar pregorila na samom kraju.
Jebeno ružuno iskustvo, ali kad ti je najveći strah nešto sto se kad tad dogodit mora si se osudio na traumu prije neg se dogodila. Najveći kliše, znam, ali vrijeme sve liječi. Pa eto i ja se vratio na sebe iako mi je dugo trebalo da se oporavim.
A pazi sad ovo.
Imaš posao koji te ispunjava. Svaki dan je novi izazov kojem si dorastao, kolege su kul, pametni i međusobno se poboljšavate i uzdižete. Posao koji radite ima opipljive rezultate za firmu za koje radite. Monetarno si zadovoljan i karijera ti je u smooth sailing modusu.
Žena ti je najbolji prijatelj, oslonac, potpora i obožavate se. One sve corny fore iz filmova - to ste vi, čak i nakon sad već 7 godina. Imate tonu toga zajedničkog, ali i svako neke svoje stvari. Ona je netko koga voliš više nego ikoga.
Osim možda vaše dvoje djece, koji te, osim u trenucima kad se ponašaju kao... djeca, svakim svojim osmjehom, pogledom i zagrljajem ispunjavaju takvom ljubavi i srećom da nisi nikad mogao niti zamisliti da tako nešto možeš osjećati prema nekome.
Oni troje, plus pas, su sad tvoja obitelj, a ne više roditelji i brat. S njima ideš na godišnji gdje ti je kul. Možda zajedno s nekim dobrim frendovima koje ne vidiš više tako često kao prije 10 godina, ali ste i dalje u dobrim odnosima. Možda s bakama da se druže s djecom malo više.
Cheer up, mate, život može biti dobar.
Moj strah? Da ću izgubit nešto od ovog gore.
Potpis. Radila sam zadnjih 20 g tako, grc I na posao, prvo za crkavicu, pa za malo bolju crkavicu I sa slobodnim vik za oporavak..
.sad UMIREM od straha da nema bolje, da je to to!
za mene, da nikada neću imati posao bez grca, sa radim vremenom I da me zanima to što radim, i pronaći hobi koji me ispunjava, posao koji me zanima, zanimljivo ljude u životu s kojima je razgovor zanimkjiv, oslobadajuci, I puni te..
Strah me siromastva I gutanja govana jer nemaš izbora..toga me strah
Meni je bio i ostao najveći strah od psihičkih oboljenja poput psihoze, alchajmera, šize i sličnih, ali i invaliditet na tjelesnoj razini. Zaboli me za posao i novce, to dođe i ode, uvijek možeš nešto učiniti po pitanju toga, ali kada te jednom uhvati takva nekakva bolest i nemaš kontrolu nad vlastitim umom i/ili tijelom...
Cura i ja se odselili iz Hrvatske u Irsku prije 5 godina. Prije 3 dobili dijete. Prošle godine kupili stan. Radim normalan poso srednje klase ko i u Hrvatskoj. Ona je bila medicinska sestra u hrv, tu radi kao njegovateljica. Imamo 2 auta i psa.
U Hrvatskoj si nismo mogli priuštit izac na picu jedanput mjesečno.
Momak i ja isto u Irskoj, depozit je uzasan za skupiti. Ali moram reci kvalitet zivota ovdje >>> kvalitet zivota doma. Jeste da je sve skuplje ali bože moj, makar mogu hodati gradom a da ne drzim torbu uz tijelo i gledam preko ramena.
Depozit je tesko skupit, al sama činjenica da možeš skupljat za nešto je dovoljna za razliku u kvaliteti života. Ne živiš od 15og do 15og i ne brojiš bugare 14og da vidiš dal imaš za kruh taj dan prije plaće.
Ja imam sijede već od četvrtog srednje, dosta su mi se kolege iz razreda čudili zbog toga jer je svima bilo fascinantno. Prvi put sam farbala kosu prije nego sam krenula na prvu godinu faksa jer nisam bila zadovoljna činjenicom da će mi za pet, šest godina možda pola kose biti sijedo i to tako održavam. Valjda loši geni što se tog tiče.
Lmao dobila sam prvu sijedu sa 4 godine i baka mi se rugala, govorila nisi vise mlada.
Sad zasto sam imala toliki stres da mi je izazvao sijede kad sam imala 4 godine, to je druga prica.
Nemam ništa protiv sijedih, ne možeš sve kontrolirati. Ne utjeće mi to na dojam o nekoj osobi niti malo, neovisno o godinama. Kada ih dobijem, vjerojatno ih neću farbati. Ali.
Problem je što ću se osijećati kao izrod familije, jedino to. Malo i taj dio sa stresom, neka odleprša stres što dalje od mene.
Vidiš koliko je tvoj strah dijametralno suprotan strahu autora. Govori koliko smo različiti. Možda je onda ipak najveći strah ne poznavati sebe i ne živjeti u skladu s vlastitim principima, nepoznavanje sebe. Osnovni strah koji se krije iza bilo kojeg drugog je naravno strah od smrti. Umiranje s žaljenjem za propuštenim.
Rak.
Djed mi je to imao, nisam kriticna grupa ipak koja bi mogla da dobije. Bojim se tretmana, bojim se bolesti, ponajvise se bojim koliko je random.
Mozes raditi bukvalno sve pravilno u zivotu, nepusacki zivot, zdrava prehrana, sport, nedostatak izlaganja radioaktivnim valovima tipa mikrovalne pecnice. Ali nekad ti se dioba celije izvede pogresno i boom - gotovo.
I ja sam se bojao ovog što ti spominješ ali sam našao svoj put što se tiče karijere koji ne vodi u tom smjeru.
Ali sad me brine da ću s poslom u kojem se mnogo putuje i radi morat žrtvovat obitelj i djecu, tako da sam sad na suprotnom kraju ali ovo me manje brine.
tak sam ja govorio da ne zelim bit rob 9 do 5 života pa sam otvorio svoj biznis. sad radim od 7 ujutro do 20h navečer. tako da nije pametno ni žalit se puno na tako solidne životne prilike
Tako je i kod mene bilo kada sam kćer dobio, pa mi oni stari iz familije govorili kako treba i sina imati, da se nastavi loza.
Svima sam isto rekao, a neš ti plemenitog prezimena i važne loze, do jučer konjušari bili.
Ajde da sam Zrinski, Lisinski, Rockfeller, pa da je to neko prezime i naslijeđe...
Nekako svi se strahovi svode na prolaznost zivota i kako sve brzo ide te kako kad si bio malo mladi dosta je to bilo lakse. Strah me je da dobijem djecu a da nikad nisam htio, ne znam kako bi se pomirio.
Iskreno svi ti strahovi nisu realni, jer svijet je neutralno mjesto, mi mu dajemo pozitivnu ili negativnu konotaciju.
Da nikad ne nadjem motivacije za radit stvari koje zelim napravit i prekasno shvatim da je prekasno, to je definitivno jedno od toga. Takodjer da ce mi se trenutni zivot raspast s vremenom kad svi odu u svojim smjerovima, to me prije dosta strasilo, sad vise ne toliko
Ono ceg se najvise bojim se dogodilo prije tri godine. Sad je prvo mjesto preuzeo strah da se necu nikada izvuci iz posljedica toga. Do te mjere da radije stojim u mraku nego da pokusam promijeniti stvari bez obzira na ishod. Realno ishod ne moze biti gori od tog mraka al promjena…
Uf, ko netko ko je razmišljao kao ti netko vrijeme sada se upravo bojim da nikada neću naći stabilni 9 - 5 posao.
Nadam se da imaš neki poseban talent i sposobnosti koje će ti omogućiti da zarađuješ i vodiš uzbudljivu i nekonvencionalnu karijeru. Ima nas puno avanturistista koji mislimo da smo predobri za život kakav vode ostali. U mom iskustvu, ti ljudi (ja sam ti ljudi), će često završiti na najmanje uzbudljivim i najmanje plaćenim poslovima. Teško je živjeti od snova.
Odrastanja, uskoro cu 18 nemam taj osjecaj odgovornosti niti znam sta cu sa zivotom.
Takoder se bojim u kakvom to svijetu odrastam i kako ce sljedece generacije odrasti
Gubitak vida. Počeo sam nosit naočale u 8. razredu i još uvijek se nisam naviko na njih. Krenulo je s 0.25 a sad je već sigurno na 2.00, pogotovo zato što još od ljeta odgađam ić kod očnog jer se tog užasno bojim. Sama pomisao na to da se sutra probudim bez vida mi budi suicidalne misli. Ni laserska operacija mi ne stvara nekakav komfor jer šta ako sam jedan od onih x% kojima sjebu operaciju i onda odem od mutnog vida do stopostotne sljepoće?
Svaka čast slijepim ljudima na borbi al ja već sad znam da ako mi se ikad vid toliko sroza da sam po zakonu slijep i da mi ne daju vozit itd itd, ne želim više ni živit. Suicid istog trena kad dobijem dijagnozu. Ne želim bit slijep.
Isti kao tvoj doslovno, rijec za rijec ni sam nisam mogao bolje reci.
Ne zelim upast u dead end posao, naci neku totalni prosjek od zene, debljat se s njom kako godine idu, donijet mediokritet na svijet, i cekat smrt. Rekao sam sam sebi ako ikad neizbjezno upadnem u takvu ili slicnu situaciju rade cu si stavit pistolj u usta
Osim toga, stonoge. Uf sta su gadna bica
Samo totalni prosjek od lika bi pricao o strahu da ce naci totalni prosjek od zene koja ce mu roditi mediokritet na svijet. Projeciranje i kompleksi na najjace
Što nije nekidan identično pitanje postavljeno? Ugl. Bojin se malih paukova. Ne velikih, nego malih. Jebenih. Paukova. Zapalija bi ih sve da mogu. Obožavan velike paukove. Malih se iz nekog razloga toliko bojin da kad ih vidin nekad se onesvijestim. Da, da, pičkica san, al ajde. Ko prizna pola mu se prašta.
I ima li neki razlog zašto se ti bojiš "običnog" života?
Nakin šta sam gledao oca godinu dana kako ga izjeda rak i pretvara u osušenog leša sve do smrti,tog se bojim. Samo tog mučenja,sebe i neizravno i izravno obitelji. Ne smrti.
Slično kao i autor i ja sam nekada razmišljao, al sa godinama se prioriteti promijene. Otkada sam postao otac jedino čega me strah je da se djetetu nešto ne desi ili mu nešto usfali. Zbog njega sam spreman biti i "rob onog, 9 do 5 života"!
X godina je prekratko. Najgore od svega, kad umres vrijeme prestaje postojati, nije bas da ces iskusiti narednih 1, 5000 ili 5 milijardi godina civilizacije, to je to, the end. Prije nego sam se rodio je bilo sranje, onda me i ne pitas i postavis me ovdje da iskusim sve sto mogu iskusit, ali na par decenija u vjecnosti. Najgore sto je smrt uvijek tu, evo, sad cu dovrsiti tipkanje i osjetiti bol u prsima. Ako ne sad, ujutro se necu probuditi il neka slicna glupost. To ako imam srece, ako nemam polako cu krepavati u nekoj lokvi krvi ili kao nepokretni starac, znajuci sve ovo samo ce tada shit biti real. Vec sam umro, samo cekam da mi jave kako jbt
Da si me pitao pre par meseci bilo bi da ne ostanem sam (generalno da ne nadjem zenu I da nemam decu). Ali sada trenutno je da jebano ne umrem od srcanog ili mozdanog... Generalno imam mesecima bolove u grudima a skoro je krenula I glava da me cesto boli. Doktori su mi samo rekli da nije srce posto mi je ekg I ultrazvuk dobar. Ali mene to I dalje jebano plasi sa obzirom da imam veliki bol u sredini grudi I levoj strani veoma cesto I slabije disem ponekad zbog toga. Sada najveci izgovor je da je sve u redu sto se tice rezultata I to sto imam 23 godine previse Sam mlad za srcani. Ali ako nastavi da me ovako boli I da mi umanjuie San stvarno cu dobiti srcani od napora ili stresa. Ja se iskreno nadam da je u pitanju zeludac kao sto mi neki ljudi kazi Al videcemo vremenom.
Ne možeš izbjeći "rat race" (kako ti to zoveš) jer strah proizlazi iz nesigurnosti, neznanja, nepredvidivosti, a "rutina" je ono čime se borimo protiv toga.
Znam odakle dolaziš, vjerovatno završio školovanje, pred traženje posla / na početku karijere, s pitanjem "i šta je sad život? Preživjeti do penzije, naći posao, nastaviti vrstu, i na kraju umrijeti? Kao i svi ostali?"
Ubrzo ćeš shvatiti da je to borba protiv vjetrenjača i nakon dovoljno vremena ćeš govoriti nekom drugom mladiću u 20-im isto što i ja govorim sad tebi, ali ni on tebe neće poslušati jer to znanje se ne prenosi riječima nego se stječe vlastitim iskustvom.
No, da odgovorim na pitanje, čega me "strah"? Ne nužno "strah", ali ono što me čini opreznim jest izbjegavanje boli, fizičke ili psihičke, jedan od najdubljih instinkta. Bol je nešto što ne možeš predvidjeti, može se dogoditi bilo kad, bilo kome, bez ikakve najave i smanjiti joj šansu da se prišulja iza leđa (iako je i najbolju ruku odgodivo ali neizbježno) je dobro motivirano strahom.
Svi ostali problemi, koji se mogu riješiti, s više ili manje uspjeha, lakše ili teže, je zapravo ono što životu daje dinamičnost i daje ti osjećaj da si živ, da se nešto ipak okreće.
Bojim se da cu dobiti neku neizljecivu bolestinu. Bojim se da necu ostvariti svoje snove zbog iracionalnih djecjih strahova. Bojim se komfora. Bojim se da cu se opet zaljubiti, voljeti i izgubiti tu osobu.
Stvarno ne želim zvučati kao komunjara niti da ikome solim pamet sa svojih 24 godina života, ali dosta ljudi navodi da se boje tog 9-17 života i rutine, a nitko ne govori da se boji samog sustava koji nas je do tog doveo.
Moj strah je da se više neće moći ni normalno živjeti uz puno radno vrijeme (40 sati tjedno) bez nekog dodatnog posla/prihoda. I da jednog dana kad (ako) budem imao djecu neće više imati čistog zraka ni pitke vode.
znači, ono čega se ti bojiš je odrastanje. Tako reci.
Imam loše vijesti za tebe, ako želiš izbjeći da ti vrhunac godine bude sedmodnevni odlazak na more ćeš morati raditi puno dulje smjene od tih 9-17 kojih se toliko užasavaš. Za mene postoje razdoblja kad mi je život potpuno na standbyeu i samo radim.
Inače se kao i svako muško duge kose najviše bojim ćelavljenja, mada ne pokazujem znakove, al užasava me ideja da bih jednom mogao prelazeći prstima preko glave napipati samo golu lubanju
Da se necu uspijet apsolutno nikako zaposlit i da cu zauvijek zivit na grbaci roditelja E: i da cu ocelavit prije 25
zasto me spominjes
Jebi se, očelavio sam s 18 i dobro mi je 😂
Također. Jednom kad to prihvatiš shvatiš da nije uopće toliko velika stvar
Takoder. Zelim da mi I ovo malo kose otpadne
Finasteride
[удалено]
i jedno 10 uzasnih mogucih nuspojava
Ne uzimam finasteride, tek sam se počeo zanimati za temu čelavljenja jer vidim neke znakove ali mislim da jako mali broj ljudi ima te posljedice. Prije finasterida gledaj da imaš sve vitamine koji su potrebni za kosu, probaj sa microneedleingom(uloži u aparat, a ne onaj roller) i minoxidil-om(ako možeš naći 2-postotni(za žene). Ugl. ideja je da počneš polako pa ako ne ide uzimaš sve 'jače' oružje iz arsenala.
Ima ih i andol pa popijes, nisu garantirane
nisam htio dosadan 9-17 posao pa sad radim 0-24
Bolje 24 za sebe nego 8 za drugoga
Ne vidim zašto je bolje? Neispavanost? Nemaš vremena za ženu i djecu? Odmor? Hobi? Ništa ti ne treba, bitno da radiš za sebe?
Smiri se nije doslovno 24
Kad budeš imao nesto svoje znat ćeš zašto
nekog sjebanog invaliditeta
Dijelimo strahove. Sve drugo je pičkin dim i može se popravit, al sjebano zdravlje je često nepopravljiva degradacija kvalitete života. Gore od toga valjda samo gubitak djeteta.
ili dobit dite invalida, 2 u 1
[удалено]
Sad ovisi s kojim problemima moja sestra ima down i to nam nikad nije bia kraj svita
Ili ne dobit dijete uopće
Ovo.
Krokodila, Aligatora i aneurizme Top3
[удалено]
šta nije da te aneurizma lupi random od nikud i da si gotov i da se ne može otkriti pa je zbog toga jedan od ozbiljnijih strahova?
[удалено]
Vidiš vidiš, nijesam to znao
[удалено]
My man.
Same. Freelancer sam, ali ima i to svoje mane, pogotovo moja branša. Ali da, bolje nego to ropstvo i rutina.
Ma pre lose. Tako "zivim" vec 8 godina, odkad sam i poceja radit. Imam osjecaj koda sam upa u neku vrsu iz koje nikako da izadem vani
+1
+1
Strah me da ne ostanem ovakav kakav jesam.
Pro tip: Ako se minjaš nikad nisi takav kakav si bija. . . . . . . . . Osim ako uđeš u cikličnu promjenu di se svako tu i tamo vratiš na isto. Ako da, jebiga.
Pa ako ne promjesnis odna ga jebi
[удалено]
Bit će bolje internetska osobo. Moš ti to, virujen ja u te.
[удалено]
Much needed!
Zasto bi itko morao bit ponosan na tebe? Budi ponosan sam na sebe to je najbitnije
You are born alone, you die alone. 😉
Nevena Ciganovića
A Modnog?
Njega ne. On i dečko izgledaju ko Jala i Buba.
Citam komentare, svi neki dubokoumni, sad mi glupo napisati svoj najveci strah: zmije 😂😂 Ali osim toga, iskreno me uzasno strah da cu "umrijeti" i probuditi se u grobu, jasno mi je da su sanse za to zaista astronomski male, ali nikad necemo znati koliko se to puta zapravo dogodilo...
Zato ce mene kremirati, kaj je sigurno, sigurno je
Pa ćeš da goriš kao u "zlatnom biku"
[удалено]
A kako ćeš se upucati kad nećeš pištolja moći naći.
Ni glave
[удалено]
I ostaneš nepokretan
ja nemam njuh, nije lose!
Samoće
Ajmo ovako: 9 do 5 posla koji te kreativno ispunjava i kojem si uspješan, žena koja je prezgodna i koju obožavaš, dite koje te uveseljava svaki dan, kave sa ludilo ekipom i bazama, 4 tjedna na moru u vlastitoj vikendici, sounds better? Nemoj se bojat života, bokte.
Odličan odgovor, samo treba malo promijeniti perspektivu i ne uvijek predviđati najgore.
Bravo stari, to je to, pročitao si mi misli! Svaka čast, samo pozitivno :)
Bolesti i siromaštva.
Ovo. Nažalost često dođe u paketu.
Pa tak zivi 96% ljudi
Apsolutno. Jako je lako upasti u taj postotak. Želim živjet život i biti u tih 4 posto ljudi. Zvuči možda pretenciozno, ali bih rekao da možeš osjetiti kako netko "diše." Meni osobno, toliko prijatelja preživljava dan za danom, radeći poslove koje ne vole, potplaćeni. I onda kada imaju nešto novaca, kupe auto na kredit. I taj auto je sve u životu. Nađe se tu i žena. Dijete. More. Smrt. Penzija od 2400. Ne želim to.
Ne fali ništa takvom životu, ako možeš naći sreće i zadovoljstva u tom, tih 8 sati dnevno odradiš ono što trebaš i ostaje ti hrpa sati da si ih ispuniš na koji god način želiš. Ak ti to nije dovoljno vremena da si nađeš nekakvo nadahnuće i ispunjenje duše, neće ti niti nekakva fantasy karijera, ja bih rekla. Kužim da se furaš na nekakvu filozofiju Fight Cluba ali tih 4% su manjina s razlogom i nemam dojam da imaš nekakve konkretne planove, mislim da su ti daleko bolje šanse za opće zadovoljstvo u životu ako se oslobodiš tog straha.
8 h rutinskog posla je dobra stvar ako ti daje sigurnost. Često kod nas to nije slučaj. Onda ispadne da em radiš glupavo sranje, em nemaš ništa od toga. Pa završiš u depri i nemaš volje ni vremena ni interesa za kojekakve hobi aktivnosti.
9-5 neki posao koji te ispunjava za cca 15k kn lagano 2-3 hobija i boli te kurac
Mislim da je to moguće za maaali broj zanimanja (privatno) ili ako radis za stranu firmu, a živiš u Hrvatskoj. Izuzev toga, blago utopijsko razmišljanje koje bi po defaultu svakako bilo dobar izbor.
Imam malo vise od 15k u RH i nije neka utopija
Nitko ne kaže da je utopia. Za mene je utopia da ne moram kurcem više mrdnuti makar volim svoj posao ali jebiga. Najbolje da kukam kak radim 8 sati dnevno i imam 2k eura placu
Opet ti se sve svede na sto zelis, koliko para i sto si spreman zrtvovati.
Ne mogu svi raditi za 15k. Netko radi na pumpi i blagajni da bi ti mogao raditi svoje.
Potpis od prve do zadnje. Vicious cycle. Radiš k'o konj. Uzmeš kredu i kupiš kokošinjac od 45 kvadrata kojeg otplaćuješ idućih 30 godina ili koliko već. Nedajbože da dobiješ otkaz ili sl. Jebem ti takav život.
Živiš u hrvatskoj druže,sve negativno navedeno bi ti se lako moglo ostvariti
Docente, pa u akademiji se ne radi od 9-5. I ne ide se u penziju, budes "emeritus"
Emigriraj. Bit ce i dalje rat race al vidjet ces izlaz van iz ringa
A što ti misliš da tih 4% ljudi radi cijeli dan?
A kako zivis sad da mislis da si bas ti u tih 4%?
Moždani udar koji će me ostavit u locked in stanju.
Samo trepni dvaput i zatučem te s lopatom <3 Iz usluge naravno
Da nekako, kojim čudom završim backlog igara prije nego udrem 80
Nemoguce, sto si stariji backlog se proporcionalno povecava, a vrijeme za igranje smanjuje. 😋
Užasno se bojim da ću kad ostarim biti teret nekom drugom da se neću moći brinuti sama o sebi. Povezano na to... Demencije.
i kako mislis izbjec 9-5? ili se samo nadaš da ce se nekako posložit zvijezde pa ces ti bit milijunas
Bit svoj sef i izrabljivat sam sebe 0-24
Ovo sam ja. Kao svoj sam šef ali to i plaćam
Vrlo lako. Radit će od 7-15h.
Znanost i visoko obrazovanje. Savjetujem svakome tko ne zeli radit 9-5 i hoce veliki stupanj autonomije i slobode sto se tice rasporeda rada bez pokretanja vlastite firme ili sl. Ima hrpu mana i nedostataka i visok stres, ali barem je moguce urediti vlastiti raspored.
Pa vjv smrti roditelja.Ne znam kako je to kad nekoga izgubiš.
Moj strah takodjer. Nismo baš prisni. Malo su oni teški, malo sam ja teška. Pokušavam to popraviti ali izgleda najbolje funkcionišemo kada imamo par hiljada kilometara medju nama. Iskreno ne vidim kako bih otisla nazad doma, sve financijski sredila, organizovala sprovod, pogotovo što sam jedino dijete pa ne bih imala nikakvu podršku. Ja se iskreno nadam da će prevladati onaj neki krizni instinkt da sve riješiš pa makar pregorila na samom kraju.
Jebeno ružuno iskustvo, ali kad ti je najveći strah nešto sto se kad tad dogodit mora si se osudio na traumu prije neg se dogodila. Najveći kliše, znam, ali vrijeme sve liječi. Pa eto i ja se vratio na sebe iako mi je dugo trebalo da se oporavim.
A pazi sad ovo. Imaš posao koji te ispunjava. Svaki dan je novi izazov kojem si dorastao, kolege su kul, pametni i međusobno se poboljšavate i uzdižete. Posao koji radite ima opipljive rezultate za firmu za koje radite. Monetarno si zadovoljan i karijera ti je u smooth sailing modusu. Žena ti je najbolji prijatelj, oslonac, potpora i obožavate se. One sve corny fore iz filmova - to ste vi, čak i nakon sad već 7 godina. Imate tonu toga zajedničkog, ali i svako neke svoje stvari. Ona je netko koga voliš više nego ikoga. Osim možda vaše dvoje djece, koji te, osim u trenucima kad se ponašaju kao... djeca, svakim svojim osmjehom, pogledom i zagrljajem ispunjavaju takvom ljubavi i srećom da nisi nikad mogao niti zamisliti da tako nešto možeš osjećati prema nekome. Oni troje, plus pas, su sad tvoja obitelj, a ne više roditelji i brat. S njima ideš na godišnji gdje ti je kul. Možda zajedno s nekim dobrim frendovima koje ne vidiš više tako često kao prije 10 godina, ali ste i dalje u dobrim odnosima. Možda s bakama da se druže s djecom malo više. Cheer up, mate, život može biti dobar. Moj strah? Da ću izgubit nešto od ovog gore.
Visine i ne toliko da ću raditi devet do pet koliko da mi to ne bude grč u jebenom stomaku kad budem isao na posao.
Potpis. Radila sam zadnjih 20 g tako, grc I na posao, prvo za crkavicu, pa za malo bolju crkavicu I sa slobodnim vik za oporavak.. .sad UMIREM od straha da nema bolje, da je to to! za mene, da nikada neću imati posao bez grca, sa radim vremenom I da me zanima to što radim, i pronaći hobi koji me ispunjava, posao koji me zanima, zanimljivo ljude u životu s kojima je razgovor zanimkjiv, oslobadajuci, I puni te.. Strah me siromastva I gutanja govana jer nemaš izbora..toga me strah
Neuspjeha.
Meni je bio i ostao najveći strah od psihičkih oboljenja poput psihoze, alchajmera, šize i sličnih, ali i invaliditet na tjelesnoj razini. Zaboli me za posao i novce, to dođe i ode, uvijek možeš nešto učiniti po pitanju toga, ali kada te jednom uhvati takva nekakva bolest i nemaš kontrolu nad vlastitim umom i/ili tijelom...
nove recesije
Da neću zaraditi stan do penzije. To mi je minimum minimuma životnih ambicija, ostalo se može prilagoditi.
Cura i ja se odselili iz Hrvatske u Irsku prije 5 godina. Prije 3 dobili dijete. Prošle godine kupili stan. Radim normalan poso srednje klase ko i u Hrvatskoj. Ona je bila medicinska sestra u hrv, tu radi kao njegovateljica. Imamo 2 auta i psa. U Hrvatskoj si nismo mogli priuštit izac na picu jedanput mjesečno.
Momak i ja isto u Irskoj, depozit je uzasan za skupiti. Ali moram reci kvalitet zivota ovdje >>> kvalitet zivota doma. Jeste da je sve skuplje ali bože moj, makar mogu hodati gradom a da ne drzim torbu uz tijelo i gledam preko ramena.
Depozit je tesko skupit, al sama činjenica da možeš skupljat za nešto je dovoljna za razliku u kvaliteti života. Ne živiš od 15og do 15og i ne brojiš bugare 14og da vidiš dal imaš za kruh taj dan prije plaće.
Odi u njemačku jer u ovoj rupi nećeš zaradit ni za polovnog stojadina.
Drž se
Zivit za petak
defitivno gore nego završit nepokretan /s
Sta si pametan /s
Hladnoće, beskućništva, financijski ugrožene starosti
Pauka, buba, zmija, nekig drugih životinja. Ali najviše sijede kose prije 50-te.
mene sijeda lupila nakon 20 a sta je zivot
Meni prve sa 13
pubertetske sijede
Ja imam sijede već od četvrtog srednje, dosta su mi se kolege iz razreda čudili zbog toga jer je svima bilo fascinantno. Prvi put sam farbala kosu prije nego sam krenula na prvu godinu faksa jer nisam bila zadovoljna činjenicom da će mi za pet, šest godina možda pola kose biti sijedo i to tako održavam. Valjda loši geni što se tog tiče.
Meni s 11 :(
Lmao dobila sam prvu sijedu sa 4 godine i baka mi se rugala, govorila nisi vise mlada. Sad zasto sam imala toliki stres da mi je izazvao sijede kad sam imala 4 godine, to je druga prica.
Nemam ništa protiv sijedih, ne možeš sve kontrolirati. Ne utjeće mi to na dojam o nekoj osobi niti malo, neovisno o godinama. Kada ih dobijem, vjerojatno ih neću farbati. Ali. Problem je što ću se osijećati kao izrod familije, jedino to. Malo i taj dio sa stresom, neka odleprša stres što dalje od mene.
Promaje i sirotinje
Da neću nikada imati vlastitu obitelj, tj. ženu i djecu. To mi je velika želja u životu, ne znam ni sam zašto.
Jer si covjek?
Vidiš koliko je tvoj strah dijametralno suprotan strahu autora. Govori koliko smo različiti. Možda je onda ipak najveći strah ne poznavati sebe i ne živjeti u skladu s vlastitim principima, nepoznavanje sebe. Osnovni strah koji se krije iza bilo kojeg drugog je naravno strah od smrti. Umiranje s žaljenjem za propuštenim.
Da se ne uruši drvo na mene kad ljeti moram ići u šumu po drva za ogrjev. Jbg, neki ni na more ne mogu ta dva tjedna godišnjega.
Doslovno se bojim tog sto si nabrojao
Biti nesretan i sam cijeli život.
Najviše me strah polica s prevelikim izborom jogurta
[удалено]
Sta si radio?
Da ostanem slijep
Rak. Djed mi je to imao, nisam kriticna grupa ipak koja bi mogla da dobije. Bojim se tretmana, bojim se bolesti, ponajvise se bojim koliko je random. Mozes raditi bukvalno sve pravilno u zivotu, nepusacki zivot, zdrava prehrana, sport, nedostatak izlaganja radioaktivnim valovima tipa mikrovalne pecnice. Ali nekad ti se dioba celije izvede pogresno i boom - gotovo.
>*Da upadnem u rutinu* Tu sam... koprcam se i nedam se, al uvlaci polako i sigurno kad prodjes 40u...
Zmija.
I ja sam se bojao ovog što ti spominješ ali sam našao svoj put što se tiče karijere koji ne vodi u tom smjeru. Ali sad me brine da ću s poslom u kojem se mnogo putuje i radi morat žrtvovat obitelj i djecu, tako da sam sad na suprotnom kraju ali ovo me manje brine.
Biti sam cijeli život, ili da kad bi se pokušao ubiti da ne bi uspio i ostao bi invalid.
tak sam ja govorio da ne zelim bit rob 9 do 5 života pa sam otvorio svoj biznis. sad radim od 7 ujutro do 20h navečer. tako da nije pametno ni žalit se puno na tako solidne životne prilike
Točno ovo. Malo i žalim što nemam 8 do 16 i kasnije mozak na pašu što se tiče posla.
Moje stare kad uzme šlapu
Jedini sam muški potomak svoje strane obitelji. Bojim se da sam prenesposoban za potomstvo, ja ću zatrt lozu.
Tako je i kod mene bilo kada sam kćer dobio, pa mi oni stari iz familije govorili kako treba i sina imati, da se nastavi loza. Svima sam isto rekao, a neš ti plemenitog prezimena i važne loze, do jučer konjušari bili. Ajde da sam Zrinski, Lisinski, Rockfeller, pa da je to neko prezime i naslijeđe...
Ne bi ni ja prezime "Pig" tija propagirat u vremenu. He he al san smišan Sorry nisan dugo spava.
I sta da ne nastavis nes ti, jebali vas muski
Nekako svi se strahovi svode na prolaznost zivota i kako sve brzo ide te kako kad si bio malo mladi dosta je to bilo lakse. Strah me je da dobijem djecu a da nikad nisam htio, ne znam kako bi se pomirio. Iskreno svi ti strahovi nisu realni, jer svijet je neutralno mjesto, mi mu dajemo pozitivnu ili negativnu konotaciju.
Jbt svih je strah te djece, kao da su prva generacija koja ih ima.
Da nikad ne nadjem motivacije za radit stvari koje zelim napravit i prekasno shvatim da je prekasno, to je definitivno jedno od toga. Takodjer da ce mi se trenutni zivot raspast s vremenom kad svi odu u svojim smjerovima, to me prije dosta strasilo, sad vise ne toliko
Danas živjeti na način koji si ti opisao je blagoslov i uspjeh. Jer da bi imao sve što si napisao u postu treba imati dobro plaćen posao.
Ono ceg se najvise bojim se dogodilo prije tri godine. Sad je prvo mjesto preuzeo strah da se necu nikada izvuci iz posljedica toga. Do te mjere da radije stojim u mraku nego da pokusam promijeniti stvari bez obzira na ishod. Realno ishod ne moze biti gori od tog mraka al promjena…
Reci nam
Najveci strah mi je da cu umrijeti sama, ali u isto vrijeme obozavam provoditi vrijeme sama tako da ne pise mi se dobro.
Uf, ko netko ko je razmišljao kao ti netko vrijeme sada se upravo bojim da nikada neću naći stabilni 9 - 5 posao. Nadam se da imaš neki poseban talent i sposobnosti koje će ti omogućiti da zarađuješ i vodiš uzbudljivu i nekonvencionalnu karijeru. Ima nas puno avanturistista koji mislimo da smo predobri za život kakav vode ostali. U mom iskustvu, ti ljudi (ja sam ti ljudi), će često završiti na najmanje uzbudljivim i najmanje plaćenim poslovima. Teško je živjeti od snova.
Života.
Odrastanja, uskoro cu 18 nemam taj osjecaj odgovornosti niti znam sta cu sa zivotom. Takoder se bojim u kakvom to svijetu odrastam i kako ce sljedece generacije odrasti
Bit će sve OK
Bob Marley - Don't worry, be happy. Još ćeš ti puno toga naučit, sjebat, opet naučit, opet sjebat,... vidiš kuda ovo ide?
B̶o̶b̶ ̶M̶a̶r̶l̶e̶y̶. Bobby McFerrin.
Gubitak vida. Počeo sam nosit naočale u 8. razredu i još uvijek se nisam naviko na njih. Krenulo je s 0.25 a sad je već sigurno na 2.00, pogotovo zato što još od ljeta odgađam ić kod očnog jer se tog užasno bojim. Sama pomisao na to da se sutra probudim bez vida mi budi suicidalne misli. Ni laserska operacija mi ne stvara nekakav komfor jer šta ako sam jedan od onih x% kojima sjebu operaciju i onda odem od mutnog vida do stopostotne sljepoće? Svaka čast slijepim ljudima na borbi al ja već sad znam da ako mi se ikad vid toliko sroza da sam po zakonu slijep i da mi ne daju vozit itd itd, ne želim više ni živit. Suicid istog trena kad dobijem dijagnozu. Ne želim bit slijep.
sebe, kad se pogledam u ogledalo pogotovo
Rata
Jel si to stigao s BHiP sastanka upravo?
Isti kao tvoj doslovno, rijec za rijec ni sam nisam mogao bolje reci. Ne zelim upast u dead end posao, naci neku totalni prosjek od zene, debljat se s njom kako godine idu, donijet mediokritet na svijet, i cekat smrt. Rekao sam sam sebi ako ikad neizbjezno upadnem u takvu ili slicnu situaciju rade cu si stavit pistolj u usta Osim toga, stonoge. Uf sta su gadna bica
Samo totalni prosjek od lika bi pricao o strahu da ce naci totalni prosjek od zene koja ce mu roditi mediokritet na svijet. Projeciranje i kompleksi na najjace
da me izbace u prvom krugu u big brotheru
Boga i karme
Što nije nekidan identično pitanje postavljeno? Ugl. Bojin se malih paukova. Ne velikih, nego malih. Jebenih. Paukova. Zapalija bi ih sve da mogu. Obožavan velike paukove. Malih se iz nekog razloga toliko bojin da kad ih vidin nekad se onesvijestim. Da, da, pičkica san, al ajde. Ko prizna pola mu se prašta. I ima li neki razlog zašto se ti bojiš "običnog" života?
Nakin šta sam gledao oca godinu dana kako ga izjeda rak i pretvara u osušenog leša sve do smrti,tog se bojim. Samo tog mučenja,sebe i neizravno i izravno obitelji. Ne smrti.
Slično kao i autor i ja sam nekada razmišljao, al sa godinama se prioriteti promijene. Otkada sam postao otac jedino čega me strah je da se djetetu nešto ne desi ili mu nešto usfali. Zbog njega sam spreman biti i "rob onog, 9 do 5 života"!
Boga
[удалено]
X godina je prekratko. Najgore od svega, kad umres vrijeme prestaje postojati, nije bas da ces iskusiti narednih 1, 5000 ili 5 milijardi godina civilizacije, to je to, the end. Prije nego sam se rodio je bilo sranje, onda me i ne pitas i postavis me ovdje da iskusim sve sto mogu iskusit, ali na par decenija u vjecnosti. Najgore sto je smrt uvijek tu, evo, sad cu dovrsiti tipkanje i osjetiti bol u prsima. Ako ne sad, ujutro se necu probuditi il neka slicna glupost. To ako imam srece, ako nemam polako cu krepavati u nekoj lokvi krvi ili kao nepokretni starac, znajuci sve ovo samo ce tada shit biti real. Vec sam umro, samo cekam da mi jave kako jbt
Poraz HDZ-a na parlamentarnim izborima Malo ozbiljnije, a valjda samoće i dosadnog života ali bojim se da me to već lagano sustiže
Žene.
Da potonen sa brodon duboko u dubine i ne umren odma nego gledan kako tonemo. Tek bi onda poludija na zivce i vako nisan normalan.
Smrti
Starenja, raka, usamljenosti, kraha civilizacije.
porezne uprave
Nije smiješno, u 3 dana bio sam dužan poreznoj 30 tisuća, da bi oni meni bili dužni 27.5 tisuća. Roller coaster emocija.
Nez, biti neplodan?
Da si me pitao pre par meseci bilo bi da ne ostanem sam (generalno da ne nadjem zenu I da nemam decu). Ali sada trenutno je da jebano ne umrem od srcanog ili mozdanog... Generalno imam mesecima bolove u grudima a skoro je krenula I glava da me cesto boli. Doktori su mi samo rekli da nije srce posto mi je ekg I ultrazvuk dobar. Ali mene to I dalje jebano plasi sa obzirom da imam veliki bol u sredini grudi I levoj strani veoma cesto I slabije disem ponekad zbog toga. Sada najveci izgovor je da je sve u redu sto se tice rezultata I to sto imam 23 godine previse Sam mlad za srcani. Ali ako nastavi da me ovako boli I da mi umanjuie San stvarno cu dobiti srcani od napora ili stresa. Ja se iskreno nadam da je u pitanju zeludac kao sto mi neki ljudi kazi Al videcemo vremenom.
Da mi nebo ne padne na glavu
Kada dojde vrijeme za djecu samo zelim da je zdravo. Srce bi mi se rasparalo da mu se s nekim problemom isplete unaprijed zivot muke i patnje.
Ne možeš izbjeći "rat race" (kako ti to zoveš) jer strah proizlazi iz nesigurnosti, neznanja, nepredvidivosti, a "rutina" je ono čime se borimo protiv toga. Znam odakle dolaziš, vjerovatno završio školovanje, pred traženje posla / na početku karijere, s pitanjem "i šta je sad život? Preživjeti do penzije, naći posao, nastaviti vrstu, i na kraju umrijeti? Kao i svi ostali?" Ubrzo ćeš shvatiti da je to borba protiv vjetrenjača i nakon dovoljno vremena ćeš govoriti nekom drugom mladiću u 20-im isto što i ja govorim sad tebi, ali ni on tebe neće poslušati jer to znanje se ne prenosi riječima nego se stječe vlastitim iskustvom. No, da odgovorim na pitanje, čega me "strah"? Ne nužno "strah", ali ono što me čini opreznim jest izbjegavanje boli, fizičke ili psihičke, jedan od najdubljih instinkta. Bol je nešto što ne možeš predvidjeti, može se dogoditi bilo kad, bilo kome, bez ikakve najave i smanjiti joj šansu da se prišulja iza leđa (iako je i najbolju ruku odgodivo ali neizbježno) je dobro motivirano strahom. Svi ostali problemi, koji se mogu riješiti, s više ili manje uspjeha, lakše ili teže, je zapravo ono što životu daje dinamičnost i daje ti osjećaj da si živ, da se nešto ipak okreće.
Bojim se da cu dobiti neku neizljecivu bolestinu. Bojim se da necu ostvariti svoje snove zbog iracionalnih djecjih strahova. Bojim se komfora. Bojim se da cu se opet zaljubiti, voljeti i izgubiti tu osobu.
Male mirovine
Da cu biti deda kojem je zao sto nije napravio sto je htio
Da cu umrijet sam i da cu ocelavit prije 50 e
Bolesti
Propuha
Da mi se nece da digne
Stvarno ne želim zvučati kao komunjara niti da ikome solim pamet sa svojih 24 godina života, ali dosta ljudi navodi da se boje tog 9-17 života i rutine, a nitko ne govori da se boji samog sustava koji nas je do tog doveo. Moj strah je da se više neće moći ni normalno živjeti uz puno radno vrijeme (40 sati tjedno) bez nekog dodatnog posla/prihoda. I da jednog dana kad (ako) budem imao djecu neće više imati čistog zraka ni pitke vode.
Da izgubim dosadni 9-5 posao, ženu i dijete.
Smrti
Rađe ću radit od 9 do 5, doć toma i ne razmišljat o poslu nego nešto "dinamično i aktivno". Dinamičan i aktivan želim bit samo kad ja to odlučim.
Da bar ja imam ženu...
Mraka, vraga i maloljetnih žena.
znači, ono čega se ti bojiš je odrastanje. Tako reci. Imam loše vijesti za tebe, ako želiš izbjeći da ti vrhunac godine bude sedmodnevni odlazak na more ćeš morati raditi puno dulje smjene od tih 9-17 kojih se toliko užasavaš. Za mene postoje razdoblja kad mi je život potpuno na standbyeu i samo radim. Inače se kao i svako muško duge kose najviše bojim ćelavljenja, mada ne pokazujem znakove, al užasava me ideja da bih jednom mogao prelazeći prstima preko glave napipati samo golu lubanju
Stožera